U želji da otrgnem od zaborava autentična svjedočanstavo o višedecenijskoj tradiciji lovstva u Sarajevsko-romanijskoj regiji, ovom prilikom podsjećam čitaoce Katere na jednu veoma zanimljivu priču koja je objavljena na stranicama „Lovačkog lista“, davne 1950. godine. Zabilježena je perom novinara Bogdana I. Popovića, u dvobroju 9-10, oktobra mjeseca.

Foto: Bogdan I. Popović, “Lovački list“

- Ovom prilikom laćam se pera sa velikim zadovoljstvom, jer sam bio učesnik u jednoj hajci na vukove koja je vrijedna da bude zabilježena i ovjekovječena ne samo u analima našeg sreskog udruženja lovaca u Sarajevu nego i cjelokupnog lovstva na području naše Republike Bosne i Hercegovine.

U našem šeheru pukao je glas da su se u blizini pojavili vuci koji nasrću ne samo na stoku nego i na ljude, pa je bilo čak i žrtava, a ima i ranjenih koji se još i danas nalaze na liječenju u ovdašnjoj državnoj bolnici.

Tim povodom bilo je raznih prepričavanja, među ostalim, neki su govorili da su to zaostali vučjaci okupatora, pa su uslijed slabe hrane pobjesnili, a drugi su čak i vidjeli da jedan dotučeni vuk nosi o vratu ogrlicu. Sve u svemu, puste bajke, a i da to nisu bili vučjaci sa ogrlicom potvrdiće sljedeće.

Foto: Bogdan I. Popović, “Lovački list“

Čim se to pročulo, naši vrijedni i agilni lovci iz Mokrog dostavili su našoj upravi lovačkog udruženja hitan dopis kojim su tražili da se održi hajka na vukove u predjelu Kukor-Paklenik, jer su se u toj planini zaista pojavili vuci koji nasrću ne samo na stada nego i na ljude, pa su postali prava opasnost za okolno stanovništvo.

Uspješnom saradnjom, a na inicijativu Ministarstva šumarstva i uprave Saveza lovačkih društava za BiH, odlučeno je da se zatraži intervencija milicije koja će putem mjesnih nadzornih odbora obavijestiti stanovništvo da se u što većem broju odazove i sudjeluje u hajci naredne nedjelje, a za otpremu lovaca i milicije imaju se osigurati prevozna sredstva.

Ova kratka odluka zahtijevala je ne samo brzo nego i temeljito izvršenje,a naš vrijedni i agilni potpredsjednik Saveza drug Anto Hrabač lično se obavezao da izvrši ovu zadaću, tj. da pripremi i nadzire sve potrebne predradnje na samome terenu, kako bi ova hajka imala uspjeha. Krenuo je odmah u Sumbulovac i, uz sudjelovanje šumarskih organa, lično je obišao i ispitao označeni teren i ustanovio je da u njemu imade vukova. Odmah je naredio da se hajka ima održati u nedjelju, 20. avgusta o.g. (1950. G.K.), a okolno stanovništvo putem milicije i mjesnih vlasti obavijestiti da toga dana dođe u Sumbulovac na sabirno mjesto.

Sve ove predradnje izvršene su prema određenom planu u cigla dva dana i lovcima je bio saopšen poziv za sastanak (pred bivšom Gradskom vijećnicom, gore pomenutog dana, u 4 ujutro).

Osvanuo je mutan dan, rominjala je sitna kiša, prazne ulice našega šehera oživjele su lupom lovačkih cokula. Pred bivšom vijećnicom već stoji postrojena četa milicije koja očekuje zapovijed da se sjeda u određeni kamion. Sa svih strana pridolaze lovci u velikom broju, a jedan kamion već nakrcan stoji pozadi zgrade.

Žurim da se popnem, ali nema više mjesta. Hitam na protivnu stranu, ugledam još jedan kamion na koji se penju drugovi i jedva se smjestih među drugove koji sjede po klupama i po podu.

Kišica propadava i pomalo se ukazuju poraskidani oblaci na obzorju.

- Neće biti kiše. Pa i da je bude, nismo od šećera. Valjda ćemo ovaj put dohakati tim planinskim skotovima koji nasrću i na miran svijet - veli jedan.

- Beli, vala - dobaci jedan starčić okrećući svoju srmali izvezenu jednocijevku. “Meni izbjeći neće, samo da je nafake, pa da vidiš ibreta!“

Svi sa zadovoljstvom odobravaju i otpuhuju dimove, a kamion juri i grabi uspon i okuke kraj Lapišnice i Paljanske Miljacke, pa se učas popesmo na visoravan prema Bulozima. Kiša prestala. Razdanilo se.

- Biće hore-samo da je vukova - obaci drugi, a treći će: - Pa da znaš, Štefko je sa drugom Joškom pješice pošao da ispita teren i da noću osluškuje vukove. Valjda ćemo ih naći!?- Jedan iz sredine: - Mani, kakav Štefko! On će samo rahat da odmori kosti od dugog puta, pa uz meze i rakijicu dočekati družinu, a vuci nek harače i viju u planini dok im je volja! -

- E nemoj brate, tako! - jedan će kraj mene. - Vuku dohakati nije lako, a pogotovo kada je i bijesan - onaj starkelja sa srmali jednocijevkom veli:

- Beli, vi se jaračite, ali treba ostati na biljezi i podijeliti megdan! -

- Jes ja, imaš pravo, hadžo, a ne kao onaj u Kadinim Vodama koji se je popeo na grabić da dočeka vuka, a od straha opalio na lisicu. -

Šutim i sa zadovoljstvom slušam ova zadirkivanja, a moj ahbab Bakir da i mene barne, upita:

- Šta će ti, Bogdane, ta bijela vindjaka,da poplašiš vukove, aj? -

- Imaš pravo. Skinuću je kad pođemo u teren, a sada mi je dobro došla za prašinu. Zar ne vidiš kako sipa!? -

Pred nama kamion pun milicije hukće, a pjesma nadglašuje monotono zavijanje motora. Na desnoj strani ukazuje se panorama: Stari Grad, Mokranjska Miljacka se vijuga i probija kroz duboko usječenu dolinu: divan pejzaž!

Spuštajući se u strmim serpentinama konačno stigosmo u Sumbulovac, na mjesto sastanka.

Drugovi silaze, a pod vrbama ukraj puta već sjedi prva partija drugova koja jemeči i puši.

- Bujrum! - Ima i malo rakijice, pa po koja bočica (od tonikuma) prošeta od usta do usta.

Nebo se ponovno natmurilo i kiša propadava tako da moradosmo tražiti zaklona, pa uljegosmo u jednu praznu prostoriju i posjedasmo u okrug očekujući čas polaska u planinu.

Jedni pitaju: - Gdje su hajkači!? - drugi nestrpljivo kritikuju i vele: - Kasno je! - Pridolazi u velikom broju stanovništvo okolnih sela, oboružano štapovima i vilama, a ima i djevojaka. Pred njima stupaju naši agilni lovci iz Mokrog sa lovnim povjerenikom Jovom Mihajlovićem i Sretenom Vasiljevićem. Začas se penju sa milicijom na kamione i odlaze u pravcu Han Dervente na određena mjesta za hajkanje.

Foto: Bogdan I. Popović, “Lovački list“

Sve se to odigrava brzo i tačno prema rasporedu. Uzima riječ naš uzvišeni drug Hrabač koji ukratko poziva drugove lovce da na čelama budu posve mirni i oprezni, jer se u terenu stvarno nalaze vuci, pa je potrebno da se ovaj put održava najstrožija disciplina kako bi izbili na puške. Pucati se smije samo na vuka, a polazak u teren mora uslijediti potpuno tiho jer je vuk oprezna zvijer kaja na najmanji šum skreće u stranu.

Iza ovog kratkog uputstva družina, predvođena drugovima Mihajlovićem i Vasiljevićem, kreće u planinu, a potonji određuje lovcima čeke.

Uspon je bio kratak, ali moradosmo se provlačiti kroz gusti šumarak posijan stijenjem, dok konačno stigosmo na prostranu visoravan gdje pojedini zauzeše određene čeke, poredane na kratka rastojanja da vuk ne bi mogao neopaženo izmaći.

Drug za drugom otpada dok konačno dođe red i na mene.

Skidam ranac,tarem znojno čelo i razgledam okolicu. Bilo je tačno sedam i pet minuta. Oblaci se rasturili i nastao je vedar sunčan dan. Vidik je dobar, prilaza ima sa svih strana kroz rijetko grmlje. Mislim: beli mi ne može izmaći. Čeka dobra, a na kratko rastojanje ugledam druga Safeta koji stoji na obronku visoravni.

Na protivnoj strani vidim gustu šumu Kukora sa koje se, prema određenom planu, imaju spuštati hajkači i milicija, poredani sa lijevim krilom u smjeru od Han Dervente prema Sumbulovcu, a sa desnim prema Palama, idući koncentrično u povezanoj liniji prema postavljenim čekama. Sa lijeve strane vidim prostranu okolicu Pala i Korana, sa istoka Hodžu povrh Stambolčića, a za leđima, prema istoku mi je Romanija Planina sa ponositim stijenjem i poznatom Novakovom pećinom. U tom razmatranju čujem u daljini šum željeznice koja se penje u pravcu Stambolčića i, čisto opijen ovom ljepotom prirode, nepomično stojim i snujem što li će nam ovaj lijepi izlet donijeti.

- Hoće li ovaj put biti uspjeha?

U tom rezonovanju začujem sa protivne strane dva pucnja. Izgleda da je hajka počela. Moglo je biti oko osam sati.

Ne potraja dugo, slijede pucnji, u daljini se sve jače oglašuju povici hajkača „uaa!-uaa!-haj-haj!aajaaj!“ Oni napreduju spuštajući se u dolinu uvale koja me dijeli od protivne strane.

Puške grokću, kao na frontu. Zbunio sam se u prvi mah, ali kad sam razabrao i strogu komandu milicionera: - Drži vezu! Desni naprijed! Ne daj sprijeda! - bilo mi je jasno da su vukovi u pokretu i da ih hajkači gone prema lovcima.

Potaknut ovom pucnjavom i galamom motrio sam na sve strane, na prilaze ne bih li ugledao vuka, ali, nažalost i kraj ove moje opreznosti nije me poslužila sreća da ga ugledam.

Dugo sam ovako nepomično stajao i motrio dok najzad čujem pozadi nekoliko pucnjeva i drug mi sa lijeve strane priskoči riječima: - Hajdemo natrag da vidimo kuda ćemo! -

Poslušam i krenem kroz šumarke dok na protivnoj strani spazim hajkače koji su se uz galamu sjatili, ali ne mogu razabrati, ni dogledom ustanoviti o čemu se radi, pa brzim hodom stigoh na to mjesto.

U prvi mah opet pomislih: priča - opet se je sigurno provukao i izmakao, ali mi drug Lujo dobaci:

- Pa, eno ih, Bogdane, leže tamo. -

Pohitam na protivnu stranu i probivši se kroz radoznale lovce i hajkače, ugledam golemog vuka krvavih ralja i iskeženih zubi. U neposrednoj blizini leži još jedan osrednji vuk, dakle dva su komada platila glavom!

Evo, ipak uspjesmo da im dohakamo! Družina vesela lica prepričava događaje, a omladina objesi vukove na kolje i ponese ih u dolinu. Silazimo i probijamo se kroz šumu, dok najzad dospjesmo na prostranu livadu na kojoj ponovno ugledam skupinu ljudi koja u živom razgovoru komentariše događaje oko uspjele hajke. U neposrednoj blizini spazih opet skupinu ljudi. Približih se i na moje veliko čudo spazih opet ogromnog vuka i kraj njega omalešnog. Nehotice mi se ote uzdah:

- Ah! Što ne imadoh sreće da ih bar vidim kako se varakaju, da probiju lanac hajkača.-

Ovako rijetkom i golemom uspjehu niko se nije nadao, jer nas do sada nije zadesila ovakva nafaka. Dugo se tu zadržasmo i veselom prepričavanju nije bilo kraja, dok najzad mlađarija zgrabi bogat plijen, obješen ka kolje i krenu put Sumbulovca, u„žalosnoj povorci naričući“, a seljaci, razdragani kraj puta mašu zadovoljno rukama i pozdravljaju povorku koja ponosno odmiče na seoskom putu.

Prema pričanju očevidaca, prvi vuk, spuštajući se sa stijene povrh koje im je bio brlog, potjeran od hajkača, udario je na lovca Bureka Akifa koji ga je smrtonosno ranio, pa se skljokavši skotrljao u gustiš, gdje ga je jedan milicioner iz neposredne blizine dotukao.

Drugi vuk, srednje veličine, ubijen je u trku od druga Hrabača i na mjestu je pao.

Treći, isto golem vuk, varakao se je i šuljajući se mimoišao je tri čeke, dok konačno nije u trku iskočio na čistinu ispred druga Draga Mastilovića koji ga je iz neposredne blizine oborio.

Četvrti, osrednji vuk, ubijen je od druga Krste Savića iz Pala koji se je nalazio u sastavu hajkača.

Osim ova četiri komada pucalo se je još na vučicu koja je ranjena umakla u šume na podnožju Romanije planine, a hajkači tvrde da se još jedan komad neopažen od lovaca provukao.

Bilo je dakle u svemu u pogonu šest vukova od kojih su četiri platila glavom. Rijedak je to rezultat kome se niko od nas nije mogao nadati, a kamo li da se može postići za nepuna tri sata, koliko je trajala hajka.

Kad družina stiže u Sumbulovac rijetkom veselju nije bilo kraja. Mlađarija u kolu sa lovcima i milicionerima veselo poskakuje uz frulu, a djevojke pjevaju naše omiljene borbene pjesme. Narod iz okolnih sela sjatio se i iskupio u velikom broju da vidi pogubljene nemani koje mu toliko štete naniješe, a ne poštediše ni ljudskih života.

Sve je pohrilo pred fotografsku kameru, pa su drugovi Esad Nikšić i Mašo Papić imali pune ruke posla da udovolje opštoj želji da se ovaj rijedak uspjeh u lovu ne samo trajno nego i vidno obilježi u analima našeg lovačkog udruženja, na čemu im i sa ove strane, puna hvala i naša iskrena drugarska blagodarnost.

Približio se i čas polaska. Družina sa bogatim okićenim plijenom na autima veselo krenu put Sarajeva, ispraćena i usput pozdravljena, dok najzad stiže pred kafanu Dubravka, omiljeno stjecište naših lovaca. Vukove začas izložiše na prostranom trgu i oko njih se ubrzo okupi  mnoštvo svijeta razgledajući i komentarišući potresne događaje prouzročene ovim proždrljivim nemanima.

Koristeći se iskustvom stečenim u prošlim sličnim hajkama, da je u prvom redu potrebno tačno ustanoviti mjesta gdje se vuci nalaze i da treba zauzimati samo manje dijelove terena, a ne suviše prostrane, ustanovljeno je da jedino ovaj način lova ima izgleda na uspjeh. U drugom redu ide hvala organizatorima same hajke u konkretnom slučaju našem drugu Anti Hrabaču kome je uz sudjelovanje milicije i mjesnih narodnih vlasti uspjelo polučiti ovaj lijepi uspjeh do koga možda ne bi ni došlo da nije bilo sudjelovanja milicije i njene stroge komande.

I ovim putem izražavam punu hvalu i blagodarnost zapovjedniku milicije potpukovniku Jovičiću Ratku, sa željom da nam kao lovac i drug ostane i dalje na pomoći kad nam se opet ukaže slična potreba.

Bogdan I. Popović,“Lovački list“,broj 9-10,septembar-oktobar 1950.

Za Kateru priredio Goran Karišik, decembar 2020.