Za Haški tribunal srpske žrtve u proteklom ratu ne postoje, bar sudeći po presudama koje su tamo izrečene, niti je ijedan visoki predstavnik u BiH ili zapadni diplomata ikada otišao u Podrinje, ili bilo koje drugo srpsko stratište, da se pokloni srpskim žrtvama.

Ignorisanjem srpskih žrtava od strane Zapada, koje traje već dvije i po decenije, šalje se jasna poruka javnosti da one za njih ne postoje. I dok se zapadne diplomate prosto utrkuju da osude zločine koje su počinili pojedinci iz srpskog naroda, ili da se pojave na komemoraciji u Srebrenici svakog 11. jula, isto ne važi kada su u pitanju stradanja Srba.

Osim porodica i prijatelja stradalih, te pokojeg nižerangiranog međunarodnog činovnika i domaćih političara, na komemoracije na kojima se odaje pomen srpskim žrtvama niko drugi i ne dolazi.

Haški tribunal je za ratne zločine na teritoriji bivše Jugoslavije osudio više od 50 Srba na ukupno 967 godina zatvora, dok su Bošnjaci i Hrvati dobili trostruko manju kaznu. Naime, za zločine na teritoriji BiH osuđeno je pet Bošnjaka na 41,5 godinu zatvora i 18 Hrvata na ukupno 277 godina robije.

Presude su se uglavnom odnosile na zločine nad Bošnjacima, odnosno Hrvatima. Za zločine nad Srbima osuđeno je tek njih četvero – tri Bošnjaka i jedan Hrvat, a ukupno su dobili 45 godina zatvora.

S druge strane, sudije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju donijele su sedam pravosnažnih presuda na doživotne kazne zatvora, a svi presuđeni su Srbi.

Drugim riječima, čitav srpski vojni i politički vrh je osuđen za ratne zločine u proteklom ratu, dok su za bošnjački i hrvatski vojni i politički vrh važili drugačiji aršini.

Zbog čega su za Hag jedne žrtve važne, a druge ne, i da li smatraju da bi pravednim presudama kojima bi za ratne zločine odgovarali svi, bez obzira na nacionalnost, ili odavanjem pijeteta jednima, to automatski značilo negiranje drugih?

Univerzitetski profesor i sociolog Drago Vuković ističe da je sve vezano za Hag previše komplikovano i nejasno.

Taj projekat kažnjavanja, prvenstveno Srba, kako kaže Vuković, očigledno je dobro osmišljen i Haški sud je rezultat tog projekta.

– Poslije svakog rata pronalaze se krivci koji zapravo, bili to ili ne, služe kao paravan i zaštita i za one koji su takođe radili ono što nije bilo dozvoljeno. Ali, ta projekcija krivaca ove druge izuzima od odgovornosti. Za raspad Jugoslavije i za sve zločine krivci su nađeni u Srbima – podsjeća Vuković.

Dodaje da se sjeća nekih svojih razgovora s prvim predsjednikom RS, Radovanom Karadžićem, koji je u međuvremenu osuđen u Hagu za ratne zločine, kada ga je tokom rata upozoravao da se taj projekat priprema.

– On mi je tada govorio da se to neće desiti jer Srbi samo brane sebe, svoja ognjišta, te da neće nikog da pobijede i da su bog i pravda na srpskoj strani. Desilo se, međutim, da sam bio u pravu. Niko u građanskom ratu nije nevin. Nije, dakle, sporno da su Srbi pravili zločine, ali su to radili i Hrvati i Bošnjaci – upozorava Vuković.

Zašto Hag nije prepoznao te zločine nad Srbima? To je zato što je, kako ističe Vuković, taj projekat podrazumijevao da su Srbi agresori, a ovi drugi ili treći branioci, pa kao takvi su imali opravdanje za zločine koji su počinili.

– Što se tiče dokaza o zločinima koji su počinjeni nad Srbima, istina je da oni koji su bili zaduženi za njihovo prikupljanje to nisu radili temeljno ni sistematski. Više su ti podaci korišteni za pisanje knjiga ili za neke druge potrebe. Ne potćenjujem napore MUP, ali znam da se više pričalo o zločinima, a manje je rađeno na dokumentovanju, što je veoma težak posao – smatra Vuković.

Podsjeća da su i ratni lideri Hrvata i Bošnjaka, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, takođe bili pod istragom Haškog tribunala, ali ih je smrt spasla da tamo ne odu.

– Na taj način su izbjegli odgovornost po političkoj i komandnoj ulozi. Siguran sam da su se svi ratni politički i vojni lideri našli u Hagu, ti procesi bi bili drugačiji – zaključuje Vuković.

Smatra da je borba za istinom i dokazivanje zločina dobrim dijelom izraz uspjeha ili neuspjeha politike, pri čemu diplomatski napori imaju izuzetnu ulogu.

Vuković podsjeća da se vodio pravi diplomatski rat oko širenja činjenica o zločinima. Mnogo je, kaže on, bilo manipulacija, lobiranja, novca i kupovine naklonosti, posebno kod moćnih svjetskih medija. Vuković smatra da je srpska diplomatija imala malo snage, novca i moćnih prijatelja.

– Da smo u tom vremenu više radili na polju diplomatije, prikupljali novac za medije i slično, umjesto što je on trošen tamo gdje nije trebalo, siguran sam da bi ta slika danas o strukturi haških osuđenika bila drugačija – poručuje Vuković.

Direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, Milorad Kojić, ističe da je očito da Zapad želi sakriti činjenicu da su u ratu ginuli građani svih nacionalnosti i da nisu postojali zločini samo na jednoj strani već na svim stranama.

Na pitanje da li je Haški tribunal imao dovoljno dokaza o srpskim žrtvama u proteklom ratu, Kojić ističe da je to očito.

– Podsjetiću da su u Haškom tribunalu bili predmeti koji se tiču zločina nad Srbima. Dio tih predmeta su kasnije u skladu s pravilima rimskog puta vratili na procesuiranje domaćim pravosudnim institucijama. Čak su okarakterisali te predmete da postoji osnov sumnje da su ta lica počinila krivična djela ratnog zločina, što znači da su oni znali da su postojali zločini nad Srbima, ali nisu željeli time da se bave – kaže Kojić.

Ističe da je Haški tribunal kroz sam svoj pristup, koji je imao od samog početka, bio isključivo politički motivisan i da su željeli da na taj način operu ulogu međunarodne zajednice u ratnim sukobima na području bivše Jugoslavije.

Kojić kaže da je i medijska kampanja koja je vođena tokom cijelog rata, prije svega od strane svjetskih medija, bila usmjerena protiv Srba. Oni su, ističe Kojić, jednostavno željeli da održe tu tezu koju su imali kroz čitav rat o jednim zločinima, odnosno zločincima, a drugim žrtvama, što ne odgovara stvarnom činjeničnom stanju.

Potpredsjednik DNS i bivši ministar policije RS, Radislav Jovičić, ističe da je očito da smo na političkom polju izgubili odbrambeno-otažbinski rat u Republici Srpskoj.

Kaže da je svima potpuno jasno od samog početka da je sud u Hagu politički instrument za dalji pritisak na srpski narod i da je donosio političke presude.

– Iz samih presuda se vidi da su Srbi dobijali dugogodišnje kazne zatvora ili doživotne kazne, a da su druga dva naroda dobijala vremenski ograničene kazne, taman onoliko koliko su proveli u pritvoru – ističe Jovičić.

Dodaje da je licimjerno to što se u Hagu može čuti opravdanje kako su otvorili istragu i protiv Alije Izetbegovića, ali je on u međuvremenu umro.

– A šta je sa ostalima? To je tako cinično i jedan loš odnos prema srpskom narodu. Očigledno je da u BiH postoji više krivaca za rat i ne može biti samo jedna strana kriva, u ovom slučaju samo Srbi – kaže Jovičić.

Ističe da je očito i to da srpski političari nisu od samog početka ozbiljno švatili problem i nisu dovoljno pričali o srpskim žrtvama.

– Zbog toga kažem da smo na političkom polju izgubili rat dok smo u vojnom smislu časno i pošteno odbranili Republiku Srpsku i srpski narod – podvlači Jovičić.