Obučena u poluprozirnu svilenu spavaćicu, ispod koje nije imala ništa, kao vučica u kavezu, Danica je šetala po raskošnoj odaji. Veliki krevet s debelim dušecima i svilenom posteljinom, takvo nešto nikad nije vidjela, nije znala ni da postoji, debele ručno tkane serdžade po podu, puno ogledala, pozlaćeni svijećnjaci i kandila punjena mirišljavim uljem od ruže, te u zlatni okvir uramljen uljani portret knjaza Danila. Lijepo, prelijepo, ali:

„ Niko se ne pita gdje sam odlutala. Gdje sam nestala. Da li mi se išlo. Puniša Pavićeviću, izgleda ni ti se ne pitaš. Pustio si me kurjacima, a volim te. Svakim danom sve više i jače. Puniša Pavićeviću, ljubavi moja najveća ikad. Beskrajna, doživotna i besmrtna.“

Pomalo je zazirao od susreta sa prelijepom Pavićevićkom, tako rasnu ženu nikad nije imao. U dvije kristalne čaše nasuo je šampanjac i tiho ušao u sobu s ogledalima. Leđima okrenuta ka vratima, Danica je gledala njegov portret na zidu i nije ga vidjela ni čula. Danilo je zastao na pragu. Kao opčinjen, zurio je u ta gola leđa i figuru pod tankom svilom, u tu kosu rasutu preko ramena i kožu koju kao da ljudska ruka nikad nije dodirnula. Pod svjetlošću kandila to golo tijelo stalno je mijenjalo boje. Od jarko crvene, preko boje purpura i svijetlo plave, do bijele, skoro blijede. Kao ljetnje zore na nebu iznad Lovćena. Danilo je osjetio da ga hvata plamen požude i da mu bride usne. Gorio je od želje za tom ženom koja mu je, srećnim gestom sudbine, dodijeljena i da mu je dopušteno da uživa u njenim raskošnim oblinama.

Danica se okrenu. Kao dječak uhvaćen u krađi, Danilo se osmijehnu.

- Dobra veče!

Ona rukama pokuša da sakrije stidna mjesta. Falilo joj je ruku.

- Hoću kući. Ja imam svog čojeka. Svog Punišu.

On zakorači u sobu i stade pred nju. Ona spusti ruke niz tijelo. On joj ponudi čašu sa šampanjcem. Ona ga udari po ruci. Čaša pade na pod i šampanjac se prosu. On ispusti drugu čašu i iznenada joj snažno udari šamar. Ona pade na pod. On se više nije suzdražavao. Baci se na nju. Udarajući je rukama po licu i glavi, koljenom joj razmače bedra i uđe u nju. Ona se nije branila. Zurila je u plafon, širom otvorenih usta, i nijemo plakala. Prisilila je sebe da bulji u sjenke na plafonu, da broji do sto i ne misli na siledžiju na sebi.

„Zaboga, samo da ga ne pogledam!“

On je dahtao i stenjao, grizao je po vratu i dojkama i režao:

- Bedevijo moja!

Umotani u krznenu ćebad, dar od ujaka, dječaci su slatko spavali. Jana im je pripremala doručak. Od poklona knjaza Danila. Rezala je suvu slaninu, hljeb i luk, birala manje grudve sira i po dva slatka francuska kolačića. Nije bilo vode. Jana probudi starijeg sina:

- Mašane, sine, doručkujte i pazi na brata. Odoh ja po vodu.

Jana raskomoti mlađeg sina, da se ne uguši u krznu na jutarnjem suncu, uze krčag i ode. Nije se osvrtala. Mašan uze jedan kolačić. I Lazar se probudio. Stariji brat mu doda drugi kolačić.

Na zapuštenom pravoslavnom groblju u Spužu Risto Bošković držao je parastos izginulim saplemenicima. Među izbjeglim Bjelopavlićima bili su Puniša i Todor s porodicom. Puniša je iz Spuža donio desetak voštanica. Obučen u crnu mantiju, samo nju i pušku ponio je iz Orje Luke, Risto je pojao.

- Upokoj, Hriste, sa svetima duše slugu svojih, đe nema bolesti, tuge, nego đe je život vječni...

Činilo joj se da je prošla vječnost od njenog odlaska i povratka s izvora. Sjedila je na goloj zemlji između dva krznena ćebeta i, nesposobna da obuzda bol i prihvati stvarnost, vodom iz krčaga poljevala se po glavi.

„U svakom trenutku sam na mjestu gdje poznajem svaki kamen, svaku biljku i svaki zvuk i gdje uvijek tačno znam šta ću sljedeće reći i učiniti. Ovoga puta to sam morala da spriječim. Morala! Da upalim kandilo s osvještanim uljem iz Jerusalema i njime osvijetlim tamu iz koje je dotrčao moj brat. Da ga sustignem, uhvatim za ruku i okrenem tako da ga gledam u lice. I prije nego što bi me strelica s kukastim vrhom zabola u srce, da mu kažem: „Brate, ti si izdajnik. Škorpion koji je ubio svoju sestru.“

- Mašane, evo me, sine.

Umotani u dva krznena ćebeta, daru ujaka Danila, nepomično su ležala dva dječaka. Četiri i tri godine. Iz usta im je izlazila bijela pjena. Kraj njihovih glavica stajao je po dopola pojeden francuski slatki kolačić.

Odlomak iz romana Željka Pržulja