Manastir Duži kod Trebinja više od vijeka ima neraskidivu vezu sa Rusijom. U njemu svakoga dana na molitvu poziva zvono, dar Romanovih. Ispod tog zvona molili su se i monasi koji su stigli pred Oktobarskom revolucijom. Jedan je bio je i iguman ove važne svetinje. Stradali su u Drugom svjetskom ratu. Ubijeni za primjer. Iza njih je ostalo neprocjenjivo blago.

- Predanje kaže da su ruski monasi ovdje stigli tek 1922, a pisani izvori da je iguman bio Nikolaj Ružencov. Sačuvano je nekoliko njegovih pisama koje je upućivao episkopu - priča iguman, otac Teofil.

U manastiru na međi istoka i zapada, do Dubrovnika je 15 kilometara, veze sa carskom Rusijom počinju u 19. vijeku. Ruski konzul Aleksandar Giljferding, prolazi ovuda iz Dubrovnika idući na Kosovo. U putopisu opisuje i manastir Duži.

- Opisuje taj dolazak, kako su ljudi skromni, a kako su radosni, kako su jako siromašni. To se baš vidjelo. Crkva je postojala, bilo je bogosluženje, ali je sve bilo skromno. Po povrtaku u Rusiju on je pisao Mariji Romanovoj, tražio da se pokloni zvono za hram. Zvono je stiglo, Bogu hvala, još je tu, to je ono najveće zvono od tri na preslici.

U sinodskoj arhivskoj građi iz perioda NDH svjedočanstvo je ljudi koji su uspjeli da se spasu od ustaškog pokolja. Sinod je tražio da svako od njih napiše kratki izvještaj o događanjima u Hercegovini. Tu su pronađena i pisma arhimandrita Nikolaja, igumana.

- Našli smo i pismo oca Jovana Gašpara za koga smo mislili da je u groblju. I obradovali smo se, to je pokazalo da nemamo tačne podatke, da su komunisti gledali da to sklone, zapale, da unište, što su u velikom dijelu uspjeli. Interesantno je da nemamo ni jednu fotografiju tih ljudi. Imamo fotografije iz 19. vijeka, a nemamo ljudi koji su bili 50-60 godina iza njih - priča otac Teofil.

Monstruozno ubistvo bratije iz Rusije

Iguman se sklonio, a ruski monasi su ubijeni na najmonstruozniji način. Nisu ih se domogli fašisti, već komunisti. Bili su među prvim žrtvama. U zločinačkom poduhvatu ubijeni su svi monasi koji su se nalazili u manastiru čiji je iguman Rus.

- Ubijeni su stariji monasi, koji nisu imali kud. Znamo da su bila trojica Rusa. Sad su ta imena, Evgenije, Lukijan, na krstu piše i Maksim, to je upitno, moraćemo to još da istražimo. Vladika Atanasije se borio, tražio podatke, sada se mi borimo da saznamo njihova imena.

Po svjedočenju ljudi iz sela, porodice Ćelović, monahe su izveli sa trpeze i odvukli u obližnju Trebinjsku šumu. Tu su i skončali.

- Među prvim žrtvama su bili oni, komunisti su htjeli da pokažu da su spremni na sve. Znajući da su oni izbjegli zbog te ideologije ovdje, očigledno je da su htjeli prvo njih da smaknu, da pokažu, da se dokažu. Zna đed Pero gdje je to mjesto. Spremamo se da napravimo krst, obilježje, da označimo. Motkama su prebijeni na smrt. Čula se kuknjava, čuo se plač. Tu su ih prebili i ostavili“.

Crkva manastira Duži posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice, najveće zvono poklon je Marije Romanove (Foto: Sputnik/Dejan Simić)

Tajna u grobu novomučenika

U seoskom groblju, jedan krst je drugačiji od drugih. To je obilježje na grobu postradalih novomučenika, sveštenomučenika ruskih, kako ih naziva sagovornik "Sputnjika". Podigao ga je vladika Atanasije Jevtić. Na krstu su imena, ali iguman objašnjava da postoji mogućnost da se „Maksim“ spasao. Na to ukazuju kasnija istraživanja.

Najnovija su u toku. U pokušaj razrješenja misterije, koliko je monaha pod zemljom i kako su uopšte dospjeli u Duži uključili su se i ljudi iz Ruskog doma u Beogradu, nedavno su posjetili manastir.

- Njihova tijela u šumi je našla jedna čobanica. Onesvjestila se. Kada je došla sebi otrčala je u selo i ispričala šta je vidjela. Tijelo te pastirice završilo je u Trebišnici, trebalo je sakriti dokaze. A koliko su ih mještani poštovali govori činjenica da su ih, bez obzira na rizik, sahranili na seoskom groblju“.

Prva škola u Hercegovini čuva blago

Poslije razaranja Tvrdoša u mletačko - turskom ratu 1695. godine, Duži su postale duhovni centar ovog kraja, u njemu su birani episkopi. U Tvrdošu i Dužima je ustoličeno čak 25 srpskih mitropolita. Iz Duži su krenula i tri ustanka protiv Turaka, ono što je bila nevesinjska puška za sjever, Duži su bile za jug Hercegovine.

Prva dvojica Hercegovaca koji su školovani u Beogradu, Serafim Perović i Nićifor Dučić, mitropolit, književnik, akademik i vojskovođa, daju Dužima još jedna važnu, istorijsku ulogu.

Bogorodica Iverska u manastiru je, kažu, ostala po Božijem promislu, jer je nevjerovatno da pljačkaši nisu odnijeli ikonu takve ljepote i vrijednosti (Foto: Sputnik/Senka Miloš)

- Oni osnivaju prvu hercegovačku školu ovdje u Dužima, uopšte školu na ovim prostorima, njih dvojica monaha. Osnovana je1856. škola strogog monaškog kova, za djecu i mladež Trebinja i okoline. Petnaestak đaka je bilo, školica na dva sprata, dolje je bio učitelj, gore su bili đaci.

Zapanjeni smo činjenicom da je zgrada škole u potpunosti sačuvana. I obnovljena je, ona je sada riznica koja čuva blago. Nema ga mnogo. Mještani su gledali kako na 16 tovara konja iznose dragocjenosti tokom Drugog svjetskog rata.

Svjedoci stradanja – ikone Bogorodice

U prvoj školi u Hercegovini čuva se blago neprocjenjive vrijednosti. „Zbornik“ koji je Dužima poklonio grof Sava Vladislavić. Dok u nevjerici gledamo u njegov prepoznatljivi potpis, otac Teofil skreće pažnju na dvije najveće dragocjenosti koje su donijeli upravo postradali ruski monasi.

Dvije ikone nestvarne ljepote, Bogorodica Iverska i Kazanjska. Imamo čast i sreću da ih cjelivamo, ali i da ih dodirnemo. Na poleđini jedne piše da je osveštana 1915.

- Nevjerovatno je da ih nisu odnijeli, ali uvijek nešto ostane, uvijek neko ostane. U velikim stradanjima Bog uvijek ostavi nekog svjedoka. I nad jamama božijim blagoslovom i promislom su ostajali ljudi da bi svjedočili o onome što su doživjeli. Tako su, vjerujem, i ove ikone čudesno ostale da čuvaju ovu svetinju, one koji u nju dolaze, ali i da posvjedoče stradalno vrijeme koje su preživjele.

Teodorino raspeće

Kad su pobijeni ruski monasi manastir je pretvoren u zatvor, u njemu je bila vojska, razne vojske, a najduže JNA kojoj je svetinja služila kao kasarna.

Život se u njega vraća dolaskom igumanije Todore 1958. godine. Mlada iskušenica činila je sve da obnovi svetinju. Ona je sačuvala još jednu uspomenu na postradale ruske monahe. Kada je prvi put ušla u zapuštenu crkvu, ugledala je zamotuljak:

„Kada ga je razmotala, vidjela je da je to ikona raspeća našeg Gospoda koja je ostala od Rusa. Vidi se da je pokušano da se oskvrni. Mi smo je sačuvali, stavili u crkvu da podsjeća na vrijeme koje je za nama, koje je bilo zaista raspeto“.

Mati Teodora faktički je sama obnovila ovu tvrđavu pravoslavlja, zahvaljujući njoj, danas liči na rajski vrt.

Manastir je tokom rata 90-tih bio prva linija fronta. Ni jedna granata nije ga pogodila, nije pala čak ni u portu. Mati je vjerovala, znala, da Duži čuva Bog, ali i molitva njene braće, mučenika iz Rusije. Molila se na grobu, pomogli su svaki put kad je stoka bila bolesna...

Piše: Senka Miloš