Petak je, kasno popodne 9. novembra 1917, jesenji dan, nekako tih i sumoran. Sjetno i tanano pojanje “Gospodi pomiluj” miješa se sa šumorom visokih čempresa, dok crkveni hor svečano i dirljivo izvodi Mokranjčevo “opijelo”. U Solunu na Srpskom vojničkom groblju “Zejtinlik” velika masa Srba i Grka skrušeno stoji oko iskopane rake, dok sveštenici služe obred za upokojenje duše raba Božijeg Milutina.

Potom tužno jeknuše trube vojnog gardijskog orkestra, a onda do rake prilazi književnik Ivo Ćipiko, Srbin katolik iz Dalmacije i čita nekrolog: “Ovde na ovome mrtvome polju naše tužne slave, meni, koga si maestro zvao, suđeno je da se oprostim s tobom, viteže naše raskošne slikovite reči i naše bujne mladalačke fantazije. U ovoj oskurnoj, tuđoj jeseni gde ne čujemo huku naših planina, ni šum reka, ni buktanje plamena dragih nam domaćih vatara, podlegao si, vatreni pesniče jednog stradalničkog naroda, koji od vekova gine, jer slobodno hoće da živi. A kako je sada ovde pred tvojom mračnom rakom, pesniče svetlosti. Čini mi se da sahranjujući tvoju žarku mladost u ovom jesenjem danu, sahranjujemo jedno žarko leto naše lepe knjige... jadni moj Milutine, pesniče strasna života i otadžbeničke ljubavi, mrtvi pesniče 'Bez domovine'! Milutine, mi te tužni, u tuđini izgubljeni, u tuđini ostavljamo.”

Upravo pogrebeni pokojnik bio je nebrušeni dijamant srpske poezije Milutin Bojić', koji dan ranije, na sam Mitrovdan, dušu svoju mučeničku predade Gospodu. Njegova mladost prerano je pokošena u 25. godini života. Pala je i ugašena jedna nova sjajna zvijezda srpskoga neba, koja je bljesnula naglo i silno i koja je tek trebala zasijati velikom raskošnom svjetlošću. Iako mlad, on je već postao veoma poznata i cijenjena javna ličnost, mada je njegov raznovrsni i nemali stvaralački opus nastao za svega pet godina, od njegove 18. do 24. godine, i to tokom tri rata. Bio je najdarovitiji, najraznovrsniji, ali i najplodniji stvaralac svoje generacije.

“Kralj reči, najlepša nada književnosti, najveći strasnik srpske ljubavne lirike, pesnik u kome se zbio potres vekova”, kako su ga sve nazivali tadašnji književni kritičari.

Milutin Bojić rođen je u Beogradu 19. maja 1892. prije 130 godina, od oca Jovana i majke Sofije. Bio je najstarije dijete u srećnoj i brojnoj porodici sa još dva brata i dvije sestre. Njegova grana Bojića starinom je iz Bosne i slavi Svetog Jovana Krstitelja, dok su majčini Bogojevići daljim porijeklom iz Makedonije. Porodica je u početku živjela u Sremskoj ulici, na spratu porodične kuće u čijem je prizemlju bila obućarska manufaktura njegovog oca, sa dvadesetak šegrta i kalfi, a kasnije su se preselili u Hilandarsku ulicu. Poslije terazijske osnovne škole, Drugu beogradsku gimnaziju 1910. završava odličnim uspjehom, pa je oslobođen završnog ispita. Tada upisuje Filozofski fakultet, na kojem je apsolvirao u predvečerje Velikog rata. Milutin je odrana potpuno okupiran pozorištem, čiji je stalni posjetilac, a još kao golobradi gimnazijalac napisaće dramsku trilogiju “Despotova kruna”. Međutim, on stasava u burna vremena kada je Srbija sva u nacionalnom vrenju. Duboki osjećaj nepravde zbog austrougarske aneksije istorijskih i većinski srpskih pokrajina Bosne i Hercegovine, uzburkaće patriotske duhove 1908. godine. U Srbiji tad vlada borbena atmosfera i uvjerenje kako je došao čas za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje svih Srba. I mlađani Bojić obuzet je tom vatrom, u realci je formiran dobrovoljački odred od 62 učenika, među kojima je bio i on. Međutim, stvari su se privremeno stišale i on uči mnoge strane jezike, čita, piše pozorišne kritike i recenzije, prevodi djela svjetske književnosti sa francuskog, njemačkog, ruskog, italijanskog, engleskog i bugarskog. Svoj stvaralački entuzijazam opisuje stihovima: “Ja znam samo hoću, a ne znam šta hoću/ Stotinu bih stvari u jedan mah hteo/ Bežao bih u svet, tražio samoću/ I, kad bih umeo, na nebo se peo.”

Odmah na početku studija 1911. doživljava težak udarac, umire mu otac i na njegova pleća, kao najstarijem muškarcu u kući, sad pada i briga o porodici. On svojom silnom energijom stiže sve da uskladi, ide na predavanja, puno čita i piše, sarađuje u “Novoj iskri”, “Dnevnom listu”, “Bosanskoj vili”, “Pijemontu” i drugim listovima. Zrelost njegove riječi već ima određenu težinu u javnosti. Iz tog vremena pamte ga kao vrlo elegantnog momka punog vedrog samopouzdanja, bije ga glas ženskaroša koji već naginje boemiji skadarlijske kaldrme. No, dolaze balkanski ratovi, Milutin se javlja u dobrovoljce, ali ga vojna komisija odbija zbog krhkog tjelesnog sastava. Ipak će aktivno učestvovati, ali kao ratni izvještač.

U foajeu Narodnog pozorišta, punom uglednih ličnosti prestonice, on uzbuđen, u novom fraku, 10. oktobra 1913. iščekuje premijeru svoje drame “Kraljeva jesen”. Komad doživljava ogroman uspjeh kod publike, ali i kritike. Skerlić, vrhovni žrec srpske književnosti, ne štedi riječi hvale: “U istoriju srpske književnosti ulazi jedna rana mladost izvanrednog zanosa i erudicije”.

On će Bojića nešto kasnije uvrstiti i u svoju čuvenu “Istoriju nove srpske književnosti”. Milutin će još napisati drame: “Despotova kruna”, “Lanci”, “Gospođa Olga” i “Uroševa ženidba”. I onda se desilo... jedan djevojčurak zelenih očiju zarobiće mu srce za sva vremena. Čitav grad je pričao o toj velikoj ljubavi pjesnika Bojića i četiri godine mlađe gimnazijalke Radmile Todorović.

Početkom kobne 1914. objavljena mu je zbirka sa 48 pjesama, no uskoro se pokrenu ratna katastrofa. Odmah se dobrovoljno prijavljuje, ali ga vojna komisija u Skoplju ponovo odbija zbog istih razloga kao i ranije. Porodicu povlači u Niš, a tu je i Radmila sa svojima. On se angažuje kao vojni cenzor pri Vrhovnoj komandi, a usput uređuje dnevni list “Glasnik”. U Nišu objavljuje i svoj ep “Kain” o vjerolomnim Bugarima. Srbija je te 1915. zemlja smrti! Tifus masovno pustoši, pokosiće i njegovu majku Sofiju. Šta da uradi? Stvarnost je bila kritična, a perspektive mučne. Odlučuje da mlađu djecu ostavi kod rodbine u Kraljevu, a on kreće sa vojskom na “put smrti” ka jadranskoj obali. Sa sobom vodi i 13-godišnjeg mlađeg brata Radivoja, o kojem će se brižljivo starati. Iznureni i bolesni konačno stižu do Medove. Među izbjeglicama nalazi i svoju vjerenicu Radmilu, koju će ispratiti na lađu za Francusku, kuda će otploviti i Radivoj sa transportom đaka.

On dalje sa vojskom nastavlja marš očajnika koji će se okončati na Krfu, gdje stiže više mrtav nego živ, pocijepan, prljav, neobrijan, sa rancem u kojem su ostali još samo njegovi rukopisi i Vukov rečnik. Slabo mu je tijelo bilo potpuno skrhano i iznureno nadljudskom naporima albanske epopeje, ali uz mučan oporavak nekako se izvukao. Te sreće nisu bili mnogi, koji su se u agoniji podijelili sa dušom na pustom kamenitom ostrvu Vidu. Za prva dva mjeseca po prispijeću na Krf, u toj strašnoj kolektivnoj drami smrt je pokosila njih 11 hiljada, a zbog nemanja grobnog prostora sedam hiljada je, uz bolni jauk brodskih sirena, spušteno u more naspram jugoistočne obale Krfa. Bojić je svakodnevno gledao te jezive slike užasa, koje se u njemu pretočiše u najpotresniju i najrodoljubiviju srpsku pjesmu zvanu “Plava grobnica”. Ona je veličanstveno opijelo tim mučenicima i u njoj je kondenzovana sva patnja i bol, ponos i slava, ali i nada u pobjedu i vaskrsenje. Njen potresni tragizam dira svaku srpsku dušu i čim se pomene mučenička epopeja Velikog rata, u mnogima već zatrepere stihovi: “Stojte galije carske...” Ona je jaka i uzvišena misao duboko urezana u kolektivnu svijest našeg naroda i svevremenski simbol nadljudske patnje i stradanja. Svako njeno izvođenje je polaganje vijenca u talase Jonskog mora, na neki metafizički način. Ona je u temelju našeg istorijskog pamćenja i jaka brana da se golgota Velikog rata banalizuje i devalvira. I da Milutin Bojić nije više ništa u životu napisao, “Plava grobnica” bi mu pribavila oreol besmrtnika.

Poslije kakvog-takvog oporavka on radi u obavještajnoj službi Vrhovne komande na Krfu, usput objavljuje prethodno napisane pjesme i tekstove. Sve vrijeme marljivo piše, kao da je predosjećao da njegova životna svijeća dogorijeva. To će povjeriti i svojoj Radmili, sa kojom vodi stalnu, iskrenu i nježnu prepisku. Uskoro završava “Uroševu ženidbu”, piše “Sonete” i započinje “Večnu stražu”, objavljuje u “Srpskim novinama”. U jesen 1916. dobija jednomjesečno odsustvo i odlazi u Francusku. Tu će u Nici posljednji put biti uz Radmilu, posjetiće i brata Radivoja u Tulonu, te prijatelje u Lozani i Ženevi. Po povratku raspoređen je u Solun, u Ministarstvo unutrašnjih dela. Na Vidovdan 1917. objavljuje zbirku “Pesme bola i ponosa”, u kojoj dominantno mjesto zauzima “Plava grobnica”. Nju vojska svesrdno prihvata i uči napamet kao molitvu, a glumci poput Voje Jovanovića je deklamuju po solunskim kafanama. Međutim, Milutin uskoro teško obolijeva od upale pluća, koja uskoro prelazi u koban oblik milijarne tuberkuloze. Nekih 45 dana leži u bolnici “Kralj Aleksandar” u Solunu, gdje i u postelji radi.

Tu piše i svoje posljednje stihove: “Ko mrtvo telo bez volje i snage / Iznad mene zvone crne kapi kiše / I strašna bol bola za trenutke drage. / Ni da se nasmejem ja ne umem više / I rođene reči muče me i grizu. / Vaj, proleće moje, smrt je, smrt je blizu / Oko mene tamjan i smirna miriše.” Svakim danom biva sve slabiji, ljekari čine sve da ga otmu od smrti, koja je neumoljivo nastojala da ugrabi ovaj mladi život. Na Mitrovdan ujutro, oko osam časova, snažni napad kašlja posljednji put je potresao njegovo istrošeno, krhko, izmučeno tijelo.

Milutin Bojić je na “Zejtinliku” počivao sve do ljeta 1922, kada je rodbina njegove zemne ostatke prenijela u porodičnu grobnicu (parcela 29) na beogradskom Novom groblju. Na taj grob jedna je žena decenijama redovno dolazila i ostavljala crvene ruže, sve do svoje smrti 1975. godine. Bila je to njegova velika ljubav Radmila. Nikad ga nije preboljela i nikad se nije udala.

Svaka riječ boli

U dokumentarnom filmu Zdravka Šotre “Gde cveta limun žut” u čamcu, na talasima Jonskog mora, tu gdje na dnu u pijesku sa školjkama počivaju kosti hiljada srpskih mučenika, stihove “Plave grobnice”, sa suzom u oku, drhtavim glasom govori glumac Dragan Nikolić. Ko god je slušao i gledao taj prizor, ostaće mu urezan u duši za čitav život, a kojem se Srbinu tada bar malo nije steglo grlo, s njegovim emocijama nešto nije u redu. Glumac Voja Brajović će reći: “Dok Dragan Nikolić izgovara čuvene Bojićeve stihove, svaka reč pogađa, svaka reč boli ... i nema potrebe da se stidite, normalno je ako zaplačete.”

Piše: Dragan Mijović