Čileanski pisac i diplomata Neftali Rikardo Rejes Basualto, poznat kao Pablo Neruda, najveći liričar Latinske Amerike, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, umro je na današnji dan 1973. godine.

Rođen je 11. maja 1904. godine u gradu Peral u Čileu.

Studirao je francuski jezik i pedagogiju.

Poslije učešća u Španskom građanskom ratu, gdje se sprijateljio sa španskim pjesnikom Federikom Garsijom Lorkom, uglavnom je bio okrenut idealima socijalne pravde i političkoj borbi za prava potlačenih.

U početku je bio pod uticajem modernista i postromantičara, potom je poetsku žestinu i čulnost kombinovao sa tradicionalnom pjesničkom formom, a oprobao se i u slobodnijoj pjesničkoj tehnici sa nadrealističkim elementima.

Kasnije faze karakteriše jače osjećanje tuge zbog prolaznosti svega, ali i nova vjera u ljudske i društvene vrijednosti.

Od 1927. do 1935. radio je pri čileanskom konzulatu u Rangunu. Od 1939. do 1940. bio je konzul u Parizu, a nakon toga u Meksiku, do 1943. godine. U Čile se vratio 1945. i postao senator. Zbog neslaganja sa tadašnjim predsjednikom Čilea bio je progonjen. Uspio je da pobjegne u Evropu, gdje je boravio u raznim zemljama. U Čile se ponovo vratio 1952, gdje je živio do svoje smrti.

Mnogo godina kasnije, nakon naknadne analize njegovih posmrtnih ostataka,
zaključeno je da Neruda nije preminuo od raka, kako je to zvanično objavljeno, već da je otrovan.

Nerudini poznanici su od početka tvrdili da su velikog pjesnika otrovali pripadnici tajne službe tadašnjeg Čilea.

Najpoznatija Nerudina djela su: pjesničke zbirke "Praznična pjesma", "Suton", "Dvadeset ljubavnih i jedna očajna pjesma", "Pokušaj beskonačnog čovjeka", "Boravak na Zemlji", "Španija u srcu", "Treći boravak 1935-1945", "Opšta pjesma", "Grožđe i vjetar" i "Elementarne ode".

Nerudini poznanici su od početka tvrdili da su velikog pjesnika otrovali pripadnici tajne službe tadašnjeg Čilea.

Pablo Neruda – AKO ME ZABORAVIŠ

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput malih barki što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.