Živjela je u mojoj parohiji, u selu Svračkovicama, baka Rakila Simonović. Rođena daleke 1898. godine u selu Mrčajevcima
Ratne 1916. godine, kada u porobljenoj zemlji ni ptice nisu pjevale, sklapa brak i dolazi u dom svoga izabranika i životnog saputnika Radenka Simonovića u selo Svračkovce podno Rudnika. Donijeće na svijet petoro djece, dva sina i tri kćeri, i odgajiće ih u nadnici i napolici na preslicu i desnicu ruku. Pričali su mi parohijani, kada poslije napornog rada uveče pođe od domaćinove kuće svome domu uvijek je svoju nepojedenu večeru nosila svojim malim i gladnim ptićima. Na domaćinovo navaljivanje da sjedne za trpezu baka Rakila bi snebivajući se rekla: „Neka, neka poneću kući pa ću tamo prezalogajiti“. A kod kuće, znali su svi, ni zalogaja nije uzimala.
11. april 1984. godine
Pošao sam kod bake Rakile da osvetim vodicu za Vaskrs. U dvorištu stara naherena polubrvnara, a do nje još jedna manja kućica od naboja sa jednim odjeljenjem. Malo dalje, staja za ovce. Pred vratima brvnare stoji pijetao. Za nogu mu privezan kanap, a za kanap poveća motka. „Ne mogu mu ništa, dete, pa sam ga eto svezala. Malo, malo pa ode u zijan. Da li ću dočekati Vaskrs, da se deca iskupe pa da mu pirnem u čorbu“, žali mi se baka. U kući staro ognjište. Iznad njega okačene verige. O verigama visi kotao. U uglu kvočka sa osam pilića. Mali kao grudvice snijega. Tek se ispilili. Korak do njih mačka sa troje ljupkih mačića. Tek što su progledali. Ne smetaju jedni drugima. Čudno neko prijateljstvo.
U kući živi sama baka Rakila. Njenim ptićima izrasla krila i odlepršala u bijeli svijet. Iskupe se o blagim danima. Ti rijetki trenuci kada ih vidi na okupu i kada ih pogledom može milovati za majku Rakilu su najveći praznik.
6. april 1985. godine
Evo me ponovo u domu bake Rakile. Vaskrs je blizu. Osvetio sam vodicu u Simovića šoru. Ostale su mi samo dvije kuće: bakina i tetka Dušankina. Njihove kuće su na kraj sela.
Pred kućom nema pijetla. Prijetnje bakine se obistinile. U susret mi dolazi starica. Ide polako poštapajući se.
“Pomozi Bog, bako!“
“Bog ti pomogo, dete“, otpozdravi baka, zavuče ruke u džep od kecelje i pruži mi kutiju sa palidrvcima.
“Uzmi, popo, lanjske si godine zaboravio kad si sveću palio. Uzmi da dušu ne ogrešim“.
Pružih ruku koja zadrhta, a usta mi zanijemeše. Nemadoh snage ni da se zahvalim. Uđoh u kuću. Na stolu sve pripremljeno. Navukoh epitrahilj, stavih tamjan na žar u kadionicu a šibicom koju maločas dobih od bake upalih svijeću. Iza mene baka Rakila šapuće molitvu. Završih molitvu, pozdravih se sa bakom, i pođoh tetka Dušankinoj kući. Pozdravih se sa ukućanima i sjedoh. Moje neuobičajeno ćutanje prekide tetka Dušanka riječima: „Nešto si mi karli, popo. Kako si sa zdravljem, kako tvoji na domu?“
„Dobro smo tetka Dušanka, hvala Bogu“, rekoh i ispričah šta mi se kod bake dogodilo.
„E moj popo, moje dete, da znaš samo koliko je puta ona pozajmljivala zrno šibice od nas da bi vatru potpalila. Veruj da ni zrno iz te šibice nije uzela. Taka je ona“.
Završih molitvu i pođoh polako kući. Bakine riječi: „Uzmi, popo, da ne ogrešim dušu“, nikako iz glave da izađu.
Hvala ti Gospode, što si nam darovao bake Rakile. Dok njih bude bilo i sunce će grijati, prošaputah i zađoh u Lazića potok.
20. maj 1985. godine
Pođoh da ispratim baku Rakilu do njene vječne kuće. Započeh opelo, a sa obližnje rascvjetale dženerike oglasi se ptičji cvrkut. Pjevale su sve dok je opelo trajalo. Nikada mi riječi pjesme: “Sa svetima upokoj, Hriste, dušu sluškinje Tvoje…“ nisu tako zvučale kao tog proljećnog dana nad odrom bake Rakile. Vjerujte mi.
Piše: Joviša M. Zečević, sveštenik
