Ovo nije samo moja pobjeda, ovo je pobjeda svih nas u Univerziteteskom Klinčkom centru u Banjaluci, posebno odjeljenja hematologije, jer se sudbina poigrala da od medicinske sestre na tom odjeljenju postanem pacijent, započinje priču Banjalučanka Sandra Savić, koja je nedavno pobijedila karcinom.

- Doktorka Jadranka Mirjanić, načelnica hematologije, spasla mi je život najmanje deset puta. Naša borba je trajala devet mjeseci, uz bezbroj komplikacija, ali ona je svaku prepoznala i odmah rješavala. Naravno, tu je cijeli tim iz šok sobe na čelu sa doktorima Rakanovićem i Editom, kao i abdominalni hirurg Zoran Aničić i torokalni hirurg Velibor Simetić. U suštini, sve su to dobri stručnjaci, ali prije svega dobri ljudi – kaže Sandra, objašnjavajući da ovu svoju tešku priču s razlogom započinje imenima svojih kolega bez kojih danas, kako kaže, ne bi ni bila sa svojom porodicom.

A sve je počelo samo dva mjeseca nakon porođaja. Slučajno je napipala čvor na vratu koji je bio nepomičan i bezbolan, a veliki. Kao zdravstveni radnik, u startu je bila svjesna da to nije dobar znak.

– Odmah sam se posavjetovala sa doktorima i krenula na pretrage i analize. Saznajem da imam karcinom, tačnije, agresivni non hočkinov limfom. Nažalost, bio je već u četvrtom stadijumu i zahvatio je mnoge organe – prisjeća se Sandra.

Priznaje da se teško i prisjetiti spoznaje o teškoj bolesti i ozbiljnoj dijagnozi, ali i straha od neizvjesnog ishoda. Ipak, kako kaže, nije sebi dopustila da psihički padne, jer je znala da će iz svega izaći kao pobjednik.

– Kad su mi saopštili da definitivno imam ozbiljno oboljenje, izvrstan hematolog, doktorica Tatjana Drljača mi je rekla – nema postavljanja pitanja “zašto ja” ili “zašto baš meni“. Držala sam se toga, nisam dozvolila mislima da odu na tu stranu – napominje Sandra.

Zapravo, njene su misli uglavnom bile na nekoj drugoj strani, jer je kod kuće imala malu Mašu koja ovih dana puni godinu dana.

– Ona je bila moja najslabija tačka, ali mi je i davala najviše snage. Imala sam pravi razlog da se borim. Teško mi je bilo što smo razdvojene, ali znala sam da je u najboljim rukama i da joj ništa neće faliti. Najteže mi je bilo u momentima kada dođem kući i nemam snage da je uzmem, da se poigram s njom ili da je nahranim – priča Sandra.

Sada želi da, kada se vrati na posao, kroz svoj primjer pokaže pacijentima da se mogu izboriti i vratiti normalnom životu.

– Smatram da sam kroz ovu bolest mnogo ojačala, jer me ona naučila koliko vrijedi život, koliko vrijede sitnice. Nažalost, svi smo takvi – toliko toga vrijednog imamo, a čini nam se da se sve to podrazumijeva. Treba da postanemo svjesni da život može da se okrene za jedan dan i da moramo cijeniti svaku sekundu – kaže Sandra.

Šta sad planira? Da nastavi tamo gdje je stala, bogatija za teško iskustvo, ali i saznanje da su joj, osim supruga i majke, mnogo pomogli i prijatelji, pa, i do juče, nepoznati ljudi, piše BL portal.