Darinka Stepanović-Simić iz Negotina imala je samo 13 godina kada je 1912. odlučila da napusti šlolsku klupu i pridruži se četničkim odredima. Ukrala je očev revolver i krenula u niz ratova koji će je pratiti cijeli život.

Njen ratni put počinje u odredu vojvode Koste Vojnovića, sa kojim ubrzo stiže na područje Kumanova i Skoplja. Prolazi kroz borbe na Kozjaku i kod Vučitrna, gdje je prvi put ranjena u nogu. Tokom 1913. nastavlja ratni zadatak oko Ohrida i Debra, a sa samo 15 godina ulazi i u veliki rat. U narednim godinama učestvuje u borbama na Ubu, Konatici, Rogatici i Višegradu, zaustavljajući austrougarske napade zajedno sa Milunkom Savić, Marom Petrović i Sofijom Jovanović. Triput ranjena, ali uvijek vraćena na položaj, postaje jedna od najmlađih ratnica tog vremena.

Na Kajmakčalanu 1916. upoznaje narednika Serdana Simića, i njihov odnos se razvija brzo uprkos ratnim okolnostima. Vjenčavaju se u kratkom predahu od borbi, a Darinka sa samo 16 godina ulazi u brak očekujući mirniji period. Njihov odnos postaje uporište u godinama ispunjenim napetošću i stalnim promjenama na ratištu.

Njihovo dijete ne preživljava kraj ratnih godina, a 1918. Darinka ostaje i bez supruga. Iako slomljena tim gubicima, nastavlja borbu na Solunskom frontu i kasnije u okolini Prizrena. U Negotin se vraća 1919. godine, bez porodice, ali sa činom narednika i odlikovanja.

Pred izbijanje Drugog svjetskog rata 1941. izjavljuje da čovjek u četrdesetoj nije star i da bi joj bilo dovoljno 300 metaka da opet stane u red. Posle tog trenutka njen trag nestaje. Nema podataka da li se ponovo uključila u rat, niti se zna gdje je završio njen životni put. Ostala je zabilježena samo u rijetkim pričama — kao dijete koje je ušlo u rat, žena koja je iznijela teret epohe i ratnica čije ime nije dobilo mjesto koje zaslužuje.

Pogled redakcije portala Srpski Ugao

Ovakve ljude moramo pamtiti i čuvati zauvijek. Njihova imena i njihova djela ne smiju da nestanu iz našeg sjećanja. Dok pamtimo njih, čuvamo i ono što čini Srbiju.

Piše: Stefan Bogdanović