Njegov život mogao bi da posluži kao scenario za film. Ima pozamašan logoraški radni staž i danas se sjeća užasa Drugog svjetskog rata. Dušan Stojiljković je prevodilac i publicista, a za 95 godina preživio je mnogo toga.

Jedna pisaća mašina za sve godine koliko radi ne bi mogla da otkuca ono što je stalo u 95 godina života Dušana Stojiljkovića, piše RTS.

– Bio sam na Banjici najprije, potom u Mauthauzenu i na Golom otoku – otkriva Dušan Stojiljković, prevodilac i publicista.

“Deka državni maler”, kako ga zovu, uspomene iz čak tri logora sabira do kasno u noć u sobici staračkog doma.

Rođen je 1924. godine u okolini Jagodine. Iz niške gimnazije se priključuje partizanima, a zbog sumnje da je izdajnik logoraški radni staž započinje 1943. godine na Banjici.

– Banjicu pamtim po 7. i 8. septembru, kada su strijeljane žene. To je bilo ispod našeg prozora, mi smo slušali šta se dole događa. I otpočela je pucnjava i mlaćenje gvozdenom štanglom. Pamtim i riječi Radmile Šnajder, ‘Ubij, Radovane, ne muči!’ – sjeća se Stojiljković.

Dušanove muke na Banjici su počele, a nastavile se u Mauthauzenu gdje je deportovan septembra 1944.godine.

– Mauthauzen pamtim u cjelini. Pamtim ljude koje sam poznavao, pamtim ljude koje sam upoznao, pamtim ljekare čija sam žrtva bio, bio sam žrtva medicinskih vivo eksperimenata – napominje ovaj vremešni logoraš.

Kaže da ga nada da će i to stradalište preživjeti nikada nije napustila. Ali da čovjek može da preživi tri logora, u to nije vjerovao.

– Nisam ni izašao iz logora, jer me je Udba odmah stavila na crni spisak i ja sam praktično živio kao izdajnik. Ja sam za rukovodstvo Srbije bio izdajnik. Ja nikad nisam imao status normalnog čovjeka – kaže Dušan.

Logoraški status potvrdio je i 1951. godine kada se našao na prevaspitavanju na Golom otoku, gdje je proveo 18 meseci.

– Onako, lično, najgore je bilo na Golom otoku, jer Goli otok nije imao čovjeka. Pojam čovjeka na Golom otoku ne postoji. Svi smo mi na Golom otoku bili kauboji kad dođe nova grupa. Kad dođe nova grupa formira se dvored, i svi novopridošli banda, prođu i mi svi tučemo – sjeća se Dušan.

I danas čuva svoj logoraški broj, a od 1968. godine kada je rehabilitovan o užasima koje je preživio ne razmišlja.

I u desetoj deceniji Dušan noći provodi učeći njemački i sakupljajući građu o logorima. I ima samo jednu brigu – ne zna hoće li sve stati u jednu knjigu, jer njegov život poslije svega zaslužuje više tomova.

U naručju mi umire, posljednje riječi bile su mu “mama”

U nedavnoj potresnoj ispovijesti za Blic ispričao je detalje jezivih dešavanja u logorima iz kojih je ipak uspio da izađe živ:

– Umire mi u naručju drug, težak tuberkulozni bolesnik. Posljednja riječ koju je rekao bila je ‘mama’. U ruci držim njegovo posljednje parče hljeba. Iznose ga i bacaju na kamaru leševa. Sjedam ispod gomile leševa, jedem njegov buđavi hljeb… i plačem kao dijete.

I dan-danas, sedam i po decenija kasnije, Stojilković, jedan od dvojice živih srpskih logoraša, preživljava traume iz zloglasnog logora Mauthauzen (Austrija) tokom Drugog svetskog rata.

Drobilica za kosti

Taj koncentracioni kamp bio je poznat kao “drobilica za kosti” ili logor najteže treće kategorije od kojih je podlogor Gusen bio najstravičniji. Pošto su iznemogli zatočenici, između ostalog, morali da nose ogromne blokove kamena. Procjena je da je oko 7.000 Srba bilo zarobljeno u Mauthauzenu, a da polovina nije preživjela.

– Siđemo dole i tu počinje borba za “lakši kamen”, od 20 do 30 kilograma, koji je trebalo nositi uz 186 “stepenica smrti”. Bili smo kost i koža. Ručak je bila porcija “supe” koju najprije nismo mogli da jedemo, a poslije par dana to je bila ‘božanstvena hrana’. Imali smo po 30 kilograma. Travu smo jeli, tolika je glad bila – sjeća se Dušan Stojiljković, čiji je logorški broj bio 107032 koji mu je žigosan na ruci.

Pokusni kunić za nacističke ljekare

Nakon pada u stroju prilikom jutarnjeg prebrojavanja, biva odveden u bolnicu gdje postaje, kako je ispričao, pokusni kunić za nacističke ljekare.

– Odveden sam na operaciju zdravog slijepog crijeva koja mi je izvršena u programu samo jednog od takvih eksperimenata koji su nada mnom izvršili nacistički lekari. ‘Operisao’ me je, odnosno taj eksperiment je izveo doktor Herman Rihter, čiji je hobi bila hirurgija, a ja sam mu bio pokusni kunić – priča Stojiljković i dodaje – U logorskoj bolnici sam bio žrtva i drugih in vivo eksperimenata kao što je paljenje noge usijanim predmetom, zatim eksperiment vakcinacije…

Sreća u nesreći bila je ta da je nakon oporavka ostao da radi u bolnici kao medicinski ćata, i to na dva jevrejska bloka tifusara.

– Znao sam jezike, ali kako sam ja mogao da budem medicinski ćata?! Jedan ljekar je prijetio da će me prijaviti, ali je naišao glavni ljekar, dr Rubljov, Rus, koji je zaveo red i spasao me tako da sam ja ostao da radim u logorskoj bolnici do oslobođenja logora.

Stojiljkovićeve muke nisu prestale završetkom Drugog svetskog rata. Sudbina Dušanova bila je takva da nije mogao da izbjegne ni Goli otok.

– Na Goli otok sam sproveden s Ade Ciganlije. Pre toga sam bio pozvan pred tročlanu komisiju gdje mi je jedan udbaš naredio: ‘Revolucionar, potpiši ovdje, preko šest meseci’ – prisjeća se Dušan.

A ostao je punih 18.

Zauvijek odbačen od svog naroda

Zbog toga što se nalazio na meti Udbaša nikada nije uspio da dobije kako nacionalnu, a tako i boračku penziju.

– Danas sam porodični penzioner tako što sam dobio porodičnu penziju svoje pokojne supruge Marije koja je u penziju otišla sa mjesta direktora Izdavačkog preduzeća ‘Prosveta’. Porodični sam penzioner 70 odsto i ratni vojni invalid 90 odsto – zaključuje Dušan Stojiljković.