Ratni zločin nad srpskim civilima u Čemernu – Ilijaš

Pokolj u Čemernu – Ilijaš, izvršen je 10. juna 1992. godine, kad je poginulo i ubijeno najmanje 30 Srba i to na najmonstruoznije načine, vatrenim i hladnim oružjem, poneki su žrtve i  spaljene. Većina žena je silovana, ubijene su cijele porodice, među njima i 10. žena, a 15 kuća je spaljeno. Samo tri predratna stanovnika Čemerna su uspjela da prežive ovaj pokolj.

Na spomen-obilježju koje je posvećeno žrtvama, podignutom 2007. godine piše: „U pomen 30 boraca i civila R.S. ekshumiranih od 27. Do 29. 5. 1999. god. ovdje iz masovne grobnice, kao žrtve ratnih zbivanja iz proteklog rata u BiH.“

Pažljivi posmatrač će vidjeti da je na spomen-obilježje prvo uklesano „žrtve ratnog zločina“, a da je onda riječ zločin zamjenjena sa riječju zbivanja, a da je rat opisan kao protekli rat, bez drugih atributa. (agresija, građanski rat, odbrambeno-otadžbinski rat).

Zašto je riječ zločin zamijenjena sa riječju zbivanja objasnila je Mirjana Ćabo iz Organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Istočno Sarajevo, koja je pozdravila  hapšenje šest lica koja su osumnjičena za zločine, 2018. godine, na koje se godinama čekalo, iako su imena opravdano osumnjičenih svima poznata od samog događaja.

Ove godine (2018) iz Tužilaštva BiH je saopšteno da su uhapšeni Teufik Turudić (57) i Senad Sikira (58) iz Kaknja, Mirsad Bešlija (53), Nusret Bešlija (55) i Hamdija Spahić (57) iz Ilijaša i Mirzet Bešlija (49) iz Sarajeva.

Ovi osumnjičeni su pod istragom da su u svojstvu komandanata i pripadnika struktura Teritorijalne odbrane i Armije RBiH iz Kaknja, Ilijaša i Breze 10. juna 1992. godine učestvovali u napadu na selo Čemerno, opština Ilijaš, nastanjeno srpskim stanovništvom.

Osumnjičene terete za krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na učinjenje krivičnih djela ratnih zločina, te protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja i povrede zakona ili običaja rata.

Mirjana Ćabo i njena organizacija nadaju se da će brzo i efikasno suđenje potvrditi da se ovdje desio ratni zločin, i “ Moći  ćemo na spomen-obilježju u Čemernu da napišemo da je riječ o ratnom zločinu, što su nam lokalne vlasti u Ilijašu uskratile 17. septembra 2007. godine.”

Organizatori nemaju potrebu da dodaju ispred “žrtve ratnog zločina” neke uvredljive pridjeve.

Oni samo žele da na spomen ploči piše da je to pomen žrtvama ratnog zločina.

Ratni zločin nad srpskim civilima u Ledićima – Trnovo

Ratni zločin nad nevinim i nedužnim civilnim srpskim stanovništvom u selu Ledići-Trnovo , započeo je 3. 6. 1992. godine, u večernjim časovima, izvršili su ga pripadnici Armije BiH, na veoma surov način. Ubijeni su i uglavnom masakrirani svi meštani srpske nacionalnosti koji nisu mogli da na vreme pobjegnu iz svojih kuća, ali i oni koji su, nakratko, uspjeli.

Do 2001. godine iskopani su ostaci 24. žrtve. Kosturi su većinom bili nepotpuni, a neke lobanje pronađene su odvojene od tijela. Prema izvještaju Ministarstva unutrašnjih poslova Srpske, stanovnici Ledića ubijeni su na brutalan način – klanjem, vešanjem ili gušenjem. Najstarija žrtva je Ikonija Vasić, jedna od 15. žena žrtava, imala je 92. godine, a najmlađa Milun Tešanović samo 18. meseci, kome su prije smrti zločinci polomili i noge i ruke.

Iako su vlasti Republike Srpske predale nalaze svoje istrage i dokaze Tužilaštvu BiH, još niko nije optužen za ovaj zločin. “Pratili su ih i pobili, a samo je mali Dragan Vasić, koji je bio ranjen, uspio da preživi. Vjerujem u pravdu, ali ne vjerujem u pravosuđe BiH, jer ono ima selektivan pristup ratnim zločinima u BiH “, izjavio je Slavko Vasić, kome je u ovom zločinu ubijeno deset članova porodice.

Jasno je da je ovaj spomenik u pomen žrtvama ratnog zločina, i svi znaju ko su izvršioci ovog zločina, iako nema pravosnažne sudske presude. Ovo spomen-obilježje je postavljeno “u pomen 24 civila kao žrtve ratnog dešavanja iz proteklog rata”, a ne žrtvama ratnog zločina.

Natpisi na ovom trnovskom spomen-obilježju (Ledići) po svemu podsjećaju na ilijaško spomen-obilježje (Čemerno) i izgleda da su istu “školu” prošli i ilijaški i trnovski službenici koji rade u opštinskim urbanističkim službama. Prva lekcija je bila: Dozvoliti Srbima da na spomen-obilježjima mogu postaviti samo “u pomen na žrtve ratnog dešavanja iz proteklog rata”.

Srbi su dobro prošli, mogli su bošnjački službenici od njih zahtjevati, u skladu sa bošnjačkim vladajućim narativima da umjesto “iz proteklog rata” Srbi pišu na spomen-obilježjima “tokom agresije Srbije i Hrvatske na BiH”!

Možete zamisiti kakav bi bio odnos bio na opštinskom šalteru, prema Srbima da su zatražili da na spomen-obilježjima napišu da su ove ratne zločine počinili “bošnjački zločinci”, kad im nisu dozvolili da napišu “žrtve ratnih zločina”,

Ratni i civilni zločini nad Srbima i drugima na Kazanima-Stari grad

Priča o Kazanima je najpoznatija priča koja se većinom imenuje, naslovljava  kao mrlja u herojskoj odbrani Sarajeva, kao obračun sa “kriminalom u vlastititim redovima”, protiv komandanta 10. brdske brigade Mušana Topalovića Cace i komandanta 9. motorizovane brigade Ramiza Delalića Ćele.

U drugom planu su zločini većinom nad Srbima, a i drugima koju su okvalificirani samo kao ubistva, ili neprijavljivanja krivičnog djela ubistva i počinioca. Osuđeno je desetak osoba. Sumnja se da su jami Kazani na Trebeviću bačeni posmrtni ostaci 50-ak osoba, a do danas je ekshumirano oko 30-ak posmrtnih ostataka.

Za ratni zločin na Kazanima jedino je optužen Samir Bejtić, koji je 2006. godine osuđen na 14 i po godina zatvora, a potom je više puta oslobođan– 2008. i 2011. godine. Vrhovni sud je svaki put ukidao presude kantonalnog suda i ukazivao na bitne povrede krivičnog postupka. To suđenje koje se četvrti put ponavlja i traje 12 godina, pokazuje ozbiljnost pravosuđa i odnos prema zločinima nad Srbima.

Više puta su pokretane inicijative, ideje za izgradnju spomen-obilježja ubijenim građanima Sarajeva na Kazanima, međutim, nijedna inicijativa nije realizovana.

Najkonkretnija  je na zločine nad građanima Sarajeva koji su se dogodila na Kazanima  uradila je Inicijativa “Jer me se tiče” koja je 7.12.2015. godine, okupila aktivistkinje i aktiviste u parku AT Mejdan  sa željom da se ne zaborave civilne žrtve rata koje su posljedice osvete i pljačke, i da se podsjeti šira javnost na ratne zločine počinjene od strane pojedinaca iz 10. Brdske brigade Prvog Korpusa Armije BiH, i njihovog komandanta Mušana Topalovića Cace.

To što su govorili opredmetili su i na spomen-ploči koju su postavili u parku i na kojoj je pisalo :“Civilnim žrtvama ratnog zločina u Sarajevu počinjenog od strane pripadnika 10. brdske brigade AR BiH.”

Osnova njihovog ponašanja je na preciznom imenovanju žrtava I izvršilaca, bez  osuđivanja svih boraca iz jedne brigade, a nisu pomislili da osude jedan cio narod, imenujući ga zločincima ili fašisima.

Tom prilikom izjavili su “Do danas u Sarajevu ne postoji memorijal za ratne zločine na Kazanima, i time govorimo o nespremnosti lokalnih vlasti da se suoče sa ovim zločinom, te žrtvama i njihovim familijama vrate dostojanstvo i pravo na sjećanje. Mi ne želimo politiziranje ratnih zločina i žrtava, nego želimo dostojasntveno da obilježimo nevine žrtve ratnih zločina, bez obzira na njihov u pripadnost i okolnosti.”

Vlasti su pokazale svoj odnos prema zločinima nad nedužnim sarajevskim civilima, jer još nema spomen-obilježja na Kazanima, a ni na drugom mjestu u gradu. Sarajevski građani su pokazali svoj odnos prema zločinima nad civilima na Kazanima  tako što su jako brzo polomili ovu spomen-ploču postavljenu u At Mejdanu.

Zločini nad Srbima u kasarni Viktor Bubanj – Sarajevo

Poslije Kazana najviše se spominje kasarna Viktor Bubanj, kao mjesto velikih stradanja sarajevskih Srba civila, na što su ukazali i čelnici Saveza logoraša Republike Srpske koji su u septembru 2003. godine, iako nisu dobili odobrenje opštinskih vlasti, mermernu spomen-ploču koju su prekrili zastavom BiH, donijeli ispred bivše kasarne “Viktor Bubanj” gdje su je simbolično otkrili. Na spomen-ploči je zapisano:

“Na lokaciji kasarne “Viktor Bubanj” u toku rata 1992-1995. god bio je uspostavljen logor smrti za Srbe. Blizu 2000 srpskih civila je mučeno, zlostavljano ili ubijeno. Njihove žrtve i stradanja moraju svima biti opomena za budućnost.”

Tadašnji potpredsjednik Saveza logoraša RS Slavko Jovičić Slavuj rekao je da sve žrtve proteklog rata u BiH moraju imati isti tretman i da se mora preuzeti odgovornost za ratne zločine na sve tri strane.

“Nije postojala politička volja da se danas postavi ova spomen-ploča, jer bi se tako priznali zločini u Sarajevu.”

Sadržaj ploče ne vrijeđa ni nekog pojedinca ni narod, samo ukazuje na postojanje osnovane sumnje da su na ovom mjestu počinjeni ratni zločini nad srpskim civilima i zarobljenim vojnicima.

Ploča se danas nalazi u podrumu jedne od ustanova u Istočnom Sarajevu. Tamo prevrnuta, u mraku sakuplja prašinu, dijeleći tako sudbinu većine sudskih predmeta vezanih za zločine nad Srbima u posljednjem ratu, jer i oni izgleda služe samo za sakupljanje prašine.

Masakr na Tuzlanskoj kapiji

Masakr na Kapiji poznat i kao Zločin nad tuzlanskom mladošću je jedan od najtežih zločina počinjenih nad civilima Tuzle koji se dogodio 25. maja 1995. godine.

Postoji opravdana sumnja das u tog dana u 20:55 sati snage bosanskih Srba su sa planine Ozren ispalile granatu na sastajalište mladih poznato kao Kapija. Granata je ubila 71 građanina Tuzle, a ranila ih 150. Najmlađa žrtva bio je trogodišnji dječak Sandro Kalesić.

Zločin i žrtve postoje,  sudi se i pripadniku Vojske Republike Srpske koji je osumnjičen za ovaj zločin, ali sve to ne može biti opravdanje za ovaj jezik mržnje koji stoji na spomeniku:

“Na ovom mjestu 25. maja 1995. godine srpski fašistički agresor je granatom prekinuo 71 mladi život.”

Zločini nad bošnjacima u Mrkonjić Gradu

Natpis na ovom spomen-obilježju u Mrkonjić Gradu glasi: “Mrkonjić Grade. Četnici su učinili zlo vama i nama. Nama jer smo ostali živi da pratimo da nas boli. Trebamo snage da oprostimo, jer ko oprosti je najveći. A zaboravit ne smijemo! Čuvajmo amanate koji nam ostaviše.”

Ovdje imamo izjavu da su zlo učinili četnici, ljudi i ideologija koja je više puta nanijela na više prostora bivše Jugoslavije zlo muslimansko-bošnjačkom narodu. Još jedna vrsta generalizacije, bez imenovanja pojedinca, grupe ili neke vojno-policijske strukture.

Ratni zločini nad Bošnjacima u logoru Manjača – Prijedor

“Na ovom mjestu je biljeg bosanski koji svjedoči o zločinu srpskih hordi nad logorašima Manjače” u agresiji na BiH 1992/1995. godina.”

Autor ovog teksta “Put bez povratka” objašnjava da su srpske horde pripadnici velikosrpske vojske i policije u sklopu agresije, ne navodi koga, na BiH 1992/1995. godine, jer mu je jasno da oni koji trebaju znati, znaju ko je agresor na BiH 1992/1995. godine.

Za počinjeni zločin nad 39 sanskih logoraša, koji su ubijeni prilikom transporta iz Sanskog Mosta na Manjaču, i nazad, do sada je pravomoćno pred Sudom BIH osuđen Nikola Kovačević (ex Daniluško Kajtez) na 12 godina zatvora… U toku je (2016) pred Sudom BIH suđenje bivšem komandiru SJB Sanski Most Mirku Vrućiniću, pod čijim nadzorom je organiziran „put bez povratka“…

Ubijena djeca opkoljenog Sarajeva

AntiDayton pokret, poznat po svojim neodmjerenim izjavama i performansima koji vrijeđaju srpski narod i Repubiku Spsku, na ovom spomen-obilježju ubijene djece opkoljenog Sarajeva, imenuju da su srpski zločinci, ispaljenom modifikovanom avio-bombom FAB 100, uvezenom iz Srbije, ubili dvoje djece.

Zapaljena Vijećnica kao ratni zločin

Ovaj tekst “Na ovom mjestu su srpski zločinci u noći 25/26 8 1992. godine zapalili nacionalnu i univerztetsku bibloteku Bosne i Hercegovine” na spomen-ploči koji je predmet rasprave na nivou Grada Sarajeva, treba li da na njoj piše i je li to ispravno i neuvredljivo “srpski zločinci”?

Rasprava će biti duga i mučna, i kakav god bude rezultat rasprave, neko će biti nezadovoljan, jer ukoliko bi se došlo do konsenzusa da ove rijeći vrijeđaju nekoga, što bi za rezultat imalo uklanjanje spornih rijeći  sa ove spomen-ploče to bi aktueliziralo i pitanje šta uraditi sa tekstom “srpski zločinci” koje se nalazi na desetinama spomen-obilježja u Sarajevu.

Spomen-obilježje Markale

Spomen-obilježje u Ferhadiji

Ratni zločin nad srpskim civilima na autobuskoj stanici Ilidža – 26. 10. 1992. godine

Žarko Kreštalica, Milojka Tambur, Ružica Martinović, Slađan Grgić, Branka Milošević, Nataša Kvesić, Tomislav Milanović, Zdravko Šutalo, Mira Delić i Petko Radovanović. Ovo su imena deset ubijenih Srba, koji su civilne žrtve rata, za koja svijet gotovo da i nije čuo.

Svijet nikad nije i nikad neće čuti imena još trideset troje ranjenih Sarajlija, koji su tog kobnog dana čekali autobus izpred zgrade Opštine Ilidža. Tog 26. oktobra 1992. godine tzv. ARBiH za cilj nije imala srpske odbrambene položaje i vojne objekte. Cilj ispaljenih granata od strane pripadnika ARBiH , bili su srpski civili.

Radi istine, da bi se dobila stvarna slika ratnog sukoba u Sarajevu, treba obilježavati, treba govoriti o svim zločinima koji su počinjeni nad civilima u Sarajevu…Zanimljivo bi bilo pitati isti broj Srba i Bošnjaka o ovom zločinu i zločinu u Ferhadiji, gdje naravno postoji postavljeno spomen obilježje, i o ovom ratnom zločinu protiv civila na Ilidži, ovdje na Ilidži, postoji samo ruža smrti (nije sarajevska ruža , koja je poznata u svijetu), ovo je ilidžanska ruža o kojoj se ne priča!

Ima inicijativa da se i na Ildži, Grbavici, Dobrinji obilježe na sličan  način ovi otisci granata,   r koje govore o zločinima nad  civilima u toku  rata  teritoriji tadašnjeg  Srpskog Sarajeva. Sva su rješenja mog

Sarajevska ruža

Sarajevska ruža je spomen-obilježje, koje je nastalo tako što se crvena boja lije u ožiljke na asfaltu  koje  su posljedica pada granata na to mjesto i simbol su stradanja građanki I građana Sarajeva.

Jedna od  najpoznatijih i najposjećenijih sarajevskih ruža je ova ispred Katedrale.

U Sarajevu  na više mjesta obilježene  su sarajevske ruže. Svjedoci smo. istina je da se mnoge obilježene ,ali i neobilježene uništavaju, ali to ne daje  pravo  sarajlijama da izmišljaju nove poslijeratne sarajevske ruže.

Ova fotografija snimljena je  u Nedžarićama, ulica Ante Babića, gdje se prilikom asfaltiranja  trotoara  postavljaju  vještačke, izmišljene  sarajevske  ruže, isklesane  u nekim  radionicama  laži.

Spomen-obilježje  Suada Dilberović – Olga Sučić

Ovo je,  stvarno rijedak primjer u Sarajevu, spomen-obilježja koje ispunjava sve funkcije spomen-obilježja, memorijala koji ne vrijeđa nikoga.

Spomen-obilježje  ubijenoj djeci opkoljenog  Sarajeva 1992-1995

U Velikom parku u Sarajevu u nedjelju, 10.maja 2010. godine,  službeno je  postavljen postament sa imenima na Spomen-obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995., neposredno kraj Spomen obilježja  koje je svečano otvoreno 09. maja 2009. godine.

Postament sadrži imena 521 ubijenog djeteta u opkoljenom Sarajevu u pomenutom periodu.

Ovo spomen obilježje ubijenoj djeci opkoljenog  Sarajeva otvorilo je više pitanja, kad je riječ o istini, kulturi sjećanja i memorijalima. Nije bez razloga poslije sastanka  građana i gradonačelnika u martu 2009. godine, naglašeno da “U otvorenom razgovoru, sugovornici su se složili da je i spomenik i ideju obilježavanja najmlađih žrtava opsade Sarajeva potrebno zaštiti od spekulacija i manipulacija. Gradonačelnik i roditelji su pozvali medije i javnost da suzdržavajući se od neodgovornog komentiranja svi zajedno pokažemo pijetet prema žrtvama i zajedničkoj tragediji svih građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine.”

Prvo, je li moralno izdvojiti, namjerno zaboraviti činjenice o ubijenoj djeci iz dijela  Sarajeva koje je bilo pod  kontrolom Vojske Republike Srpske. Drugo,  da li se mora poštovati istina o ratnim zločinima,  može li se jedno govoriti, npr. već 1996. godine da  je ubijeno 1.602 djece, a na postament postaviti  imena 521 djeteta, i obećati da imaju još imena koja će postaviti, a prođe osam godina i ne postavi se nijedno novo ime. Novinar nas 2010. godine, obavještava da : “Na postamentu ispred spomenika djeci Sarajeva danas je 521 ime. Kada se popis kompletira bit će upisano više od 1.300 imena djece. Prema procjenama u Sarajevu je tokom rata 1992. do 1995. ubijeno više od 10.000 građana, od kojih je 1. 600 djece.”

Pokušavam razumjeti Sarajevo i sarajlije, koji imaju strah od sjećanja,  koji ne žele govoriti o “svojim zločinima”, jer je toliko jak narativ o Sarajevu kao gradu žrtvi, i o njegovoj “herojskoj odbrani bez mrlje”. Iako postoje događaji, izvori, dokazi raznih vrsta koji svjedoče o zločinima branilaca grada počinjenim tokom rata, Sarajevo i sarajlije ne vole da pričaju o “našim zločinima” u opkoljenom gradu jer se boje da će ta priča , to sjećanje narušiti preovladavajuću sliku rata u Sarajevu, sliku opsjednutog grada.

Vidljivo je da strah od sjećanja, slobodnog, otvorenog razmišljanja gaje i političari, novinari, intelektualci, a posebno predstavnici nevladinog sektora, koji učestvuju u formiraju javnog mnenja koristeći govor mržnje. Oni ljude svrstavaju i razdvajaju u “naše” i “njihove” i  ubjeđuju nas da ima više istina, što se može vidjeti i iz ove moje male analize momorijala koje sam analizirao, gdje su jedne žrtve žrtve ratnih dešavanja a drugi žrtve srpskih fašističkih agresora. Ovakve jednostane ocjene su uzrok brojnih kontroverzi i nezadovoljstava, koja  produbljuju etničke tenzije i opterećuju, zaustavljaju  temeljne društvene procese koji vode ka normalnoj Bosni i Hercegovini.

Podizanje memorijala postalo je političko, a ne ljudsko pitanje, i zbog toga oni nose jasne političke poruke: ko je žrtva; ko je i kakav počinilac; ko je agresor a ko branilac. Umjesto da doprinose procesu transformacije sukoba, uspostavljanju mira i povjerenja, čini se da ovakvi memorijali u BiH samo odmažu, podupirujući oprečne odnose prema naslijeđu ratnih zločina.

Mir i pomirenje naroda u Bosni i Hercegovini je moguće ostvariti samo uz istinu i poštovanje svih žrtava.

Bosna i Hercegovina ima zbirku ljudskih, istorijskih  i forenzičkih/sudskih istina o tome ko je, kako i gdje i od koga stradao, (iako imamo i primjera podizanja memorijala bez detaljno utvrđenih provjerljivih i opšteprihvaćenih činjenica, istina).

Vjerujem  da u našem društvu ima mnogo dobrih ljudi koji žele da se sjećamo svih žrtava rata, da izrazimo saušešće i podjelimo suosjećanje.Moramo u svima nama čuvati i njegovati tu ljudskost, poštovanja svih žrtava, i poštujući  principe tranzicijske pravde, (utvrđivanje činjenica, kazivanje istine) graditi memorijale (simbolične reparacije),  bez uvredljivih simboličkih znakova, koji će svim  dobronamjernim ljudima pružiti mogućnost da se  sjećamo žrtava,  izrazimo saučešće, suosjećanje.

Autor: Dušan Šehovac