E, moj Sokole

18.04.2021. 20:02
4

Blatnjavog i izgrebanog Starog su našli u muljavom kanalu pored ceste prema Podvitezu, tek trećeg jutra, bez šubare i lule. Bazdio je na  krušku rakiju, škiju i mokraću.

Tog zrelog,jesenjeg petka poranio je u četiri, dok su čeljad još spavala. Samo je najmlađa snahica, Glasinka, skočila iznebuha, zapalila mu fenjer, nasula mu jednu putničku rakijicu i tutnula u džep komad šarene slanine. Čim je svekra ispratila preko praga, ponovo se zavukla u toplu postelju u magazi i drhteći se ukašičila svom toplom, usnulom čovjeku.

Valjalo je prodati Sokola. Već je podobro osipljivio, nekako je mršao, slabio, a i zob mu je u zobnici ostajala.

Bio je to nekad, dorat sjajne dlake, dugih vitkih nogu, debelih sapi i poluokruglog, jordamli vrata, na kom se kao zastava vijorila tamna duga griva.

Kada bi krenuo u svatove, satima bi ga   češagijom pažljivo, glancao, uređivao, rep vezivao, češao i niz dlaku dlanom  milovao. Često su razgovarali. Otkad je ostao udovac, malo je pričao u kući, a mnogo više u štali...Tačno je Soko znao  po gazdinom oku, mirisu i pokretima, kad će veselja, kad  tovari cjepanica, koje su saone s tabutom,  kad će po fasungu sa vrećom soli, kad su smrčevi balvani ili bukova drva. Nedjeljom i svecom bi po cijeli dan slobodno lutao po šumama oko Viteza, a predveče bi se sam vratio svojoj ušuškanoj štali i punoj zobnici.

Bio je to veliki, pametan, naučen i miran konj, kojeg ne možeš da ne voliš.

Ih, kako su se voljeli Soko i Stari. Punih, snažnih,  petnaest godina.

Ništa mu nije juče mogao reći, kud namjerava ranom zorom, niti je smogao snage da uđe u štalu uopšte. Čitavu noć se prevrtao na slamarici... Kako će... Može li? Mora li se? Mora... Nema druge!

Soko je sentom osjetio da je neki tužan povod, da je nešto loše, čim je Stari s fenjerom nesigurno i nervozno, ovako rano, zakoračio u tamnu nisku štalu. Lagano, prvo na prve pa nekako i na zadnje noge podigao se i pažljivo i sa strahom pogledao Starog pravo u oči.

„Kuda li će po ovom mraku njih dvojica? Ni sedlo mi ne stavlja, samo prekrivač, uzda, zobnica i povodac. Ništa ne sluti na dobro.“

Bez ijedne riječi Stari mu zavuče prste u grivu, razmače je, poljubi ga u skrivenu ćetu, pa u vlažnu njušku i lagano, kao djetetu ruku, poteže uzdu... Nije vidio baš dobro, pri fenjeru ali mu se učini da su Sokolu suzile oči. Znao je da zna...Soko je sve znao. Steglo ga u grlu i u srcu, ščepalo, drži, ne pušta...

Razdanilo se tek preko buložanskih šljivika. Duge su ove jesenje noći za starce, a kratki dani za putnike. Čovjek, konj i ugašeni fenjer se umiriše i zaustaviše da predahnu kraj česme s koritom.

Još je daleko pijaca na Stupu. Preko vitkih minareta i čaršije nazire se u izmaglici Sarajevsko polje. Prvo potmulo razbiše jutarnji mir crkvena zvona za jutrenje, a domalo zakujisaše i sarajevske hodže, prodorno i piskavo. Stari čučnu kako je imao običaj i volio da se odmara. Nisu ga nikad boljela koljena, a inače je to bio nekad izuzetno čvrst čovjek koji se nikad nije žalio, niti hvalio. Povrati pogled sa slike sarajevskog razbuđenog jutra, gore, na svog umornog konja. Prođe ga jeza. Rijetko je i kasnije kome pričao kako krupni konji plaču. Soko je gledao u gazdu pa u tuđi grad i stvarno plakao. Krupne, vlažne suze curile su mu iz tužnih, konjskih očiju ka uzdrhtalim nozdrvama. Nemirno je strigao ušima i onda sa strahom primakao glavu starom gazdi, tražeći zaštitu...

„E, moj dobri Sokole... Znaš da se danas rastajemo. Da je to kraj.“

Promuklo izmuca riječi gorštak, ali u grudima i u duši mučni grč još jače ščepa. Ovog puta i Stari primače glavu svom ljubimcu, objesi mu se oko grive i vrata i konačno ispusti tešku, mušku suzu i tresući se, zarida. Gorko zarida.

Kad se probudio, nije se mogao sjetiti  gdje je. Otkud u svojoj postelji, koja je mirisala na bosiljak i drvo. Ko ga je okupao, presvukao... Imao je tri snahe i dvije neudate kćeri. Sramota. Bruka. A, da... Jednu noć je prenoćio kod Stijepića u Neđarićima. Posljednje čega se sjećao je birtija na Kozjoj ćupriji gdje je svima plaćao piće.

Sve ostalo je bila magla, muka, povraćanje i bruka...Svi su otišli za poslom, svih pet sinova i ženska čeljad. Radni je dan. Sramota je radnim danima na selu biti u kući. Samo stari i nemoćni ostaju uz ognjište. A ja ležim u podne...I đeca se nigdje ne čuju...Jedino je uspio povratiti sjećanje da je u nekim smrdljivim bircuzima bio, pio i trošio, a s kim, nije se sjećao...I da se dugo drmusao među nekim prozuklim mljekarskim kantama na nečijim konjskim kolima.

Gdje su pare od Sokola? Gdje li je sad moj stari dobri Soko? Kupili su ga neki Cigani čija čerga je tada bila pala kod Semizovca. Da li sam sve pare propio ili su me pokrali? Vjerovatno i jedno i drugo.

Naravno, nije ga niko pitao za novac, ni htio, ni smio. Stari je, sve do tada, bio dobar domaćin, ali i ljut i prijek. Naš narod odvajkada, pa i danas, traži i brka poštovanje i strahopoštovanje. Stariji se poštovao, ali se i moralo i bojalo.

A Stari je bio dobar i bogat domaćin: četrnaestoro čeljadi, velika kuća, prepune dvije štale, dva para volova, pet krava... pedesetak ovaca, „taako.“ Pčele, šljive...prepun trap, vreća soli, dvije vreće oraha...dva velika krmka godišnjaka za kolibu.

Ambar pun žita. Zasad samo četvoro unučića...Samo nema Sokola..

Ali, s druge strane nema veće bruke od starosti...Ućutao se Stari potpuno. Sjedi iza ognjišta, drži pognutu glavu među šakama... Slabo jede. Ne naređuje oštro, bespogovorno, kao prije. Posao ide sam od sebe. Najstariji sin, koga su zvali Kandžija, polako preuzima vlast i domaćinluk.

Bio je to zdrav, temeljit, jak i izuzetno radan i vrijedan momčina. Imao je manu da psuje i kandžijom šiba bikove, a ponekad bi fisnuo po nogama ili guzici i nemirnu dječurliju. Par puta su i njegova rođena, mlađa braća dobila kožnu kandžiju. Najmlađi je bez pitanja „uzeo“ neku paru iz ikonostasa, gdje su inače stajale sve pare. Pobjegao je poslije u internat na Bjelave, u Sarajevo, da se školuje i završio fakultet.

I brat Gavro je dobio kandžiju u balvanima kad su mu se volovi zajarmili pa polomio teljige. Kasnije je nestao i obreo se u Banatu u berbi kukuruza i ostao tamo zauvijek. Postao je kasnije gospodin čovjek. Blagosiljao i Kandžiju i kamdžiju. Dođe svakog ljeta sa deset deka kafe, da pomogne da se sredi ljetina. Puno poželi da počinje i pjeva moćnu romanijsku pjesmu.

Započeti posao se kod Kandžije morao i završiti, po svaku cijenu, makar i na silu i uz kamdžiju i psovke. Imao je zaista maštovit izbor psovki: od sto bogova, sunca, kolja, pruća (kad je veseo), Crkvu Ravanicu, kralja, Tita, majku...

Grešnik , nije imao drugih mana. Jedino Sokola nikad niko nije udario. Njega je Stari naučio kao ždrijepčića da sluša ljude.

„Ne zajebavaj Sokole, moreš ti to!“ tepao bi čak  i Kandžija konju umjesto kožne šibe. A i volio je prvi sin svog Starog. Najstarije dijete prvo počinje pomagati ocu i nekako posebno se zbliže, snažno i obostarano.

Drugi dan Božića, kad se prevodio polaznik, Todor, najbrbrljiviji od sve braće, podobro se napio. Jedva je držao glavu iznad prepune sinije:

„Aaa, Stari,đe su pare od Sokola? Sve si propio...A vamo, samo Todor pije...“

Nastade tajac. Duga teška, neprijatna tišina, kao u grobu. Starom se učinilo da četrnaestoro čeljadi ne diše. Kad se već pridizao prijeki Kandžija da ustane, iznenada pred siniju s braćom hrabro iskorači Glasinka, s maramom podvezanom iza bijelog vrata i tankoopasana šarenom keceljom: „Nije svekar ni propio ni potrošio! Babo je meni dao sve pare“.

Opet mučna tišina. Svi gledaju u mladu snahu, koja se nije živa čula otkad je došla prije tri godine s Glasinca na Vitez. Borila se da joj obrazi ne porumene i da ne čuju kako joj srce ubrzano lupa.

Svatovi konjanici su s tada, na ravnom Glasinačkom polju trkali galopom, a navodno je mlada Glasinka, koja je tada Sokola jahala svima utekla…

U stvarnosti nije ona pobijedila, bilo ju je stid da baš toliko razigra dorata, ali je odlično jahala konje, znala je oko mrsa, muzla je krave i ovce brže od svih jetrva, prela je, plela, tkala je i uvodila u nite... Samo još nikako da ostane trudna...Jetrve k’o jetrve, (nisu nijedna nijednoj ništa), pomalo su, najmlađu, počele panjkati, pogotovo iz zavisti zbog njenih ženskih vještina.

Zato su svi još ostali zabezeknuti, a Stari, potpuno zatečen, gotovo obamro, je ipak samo oćutao. Ispostavilo se, nije se kasnije ni pokajao što nije, možda, drsko objavio da je sve propio.

Kandžija je zagalamio na Todora: „Ajde, Todore, sunce ti tvoje, ne mlati, idi lezi, odspavaj“. Todor teturajući ode, a djeca veselo zažagoriše, ko vrapci među gloginjama. Život mirno poteče dalje poput tihog potoka kraj luke.

Kada su u rano proljeće izvukli svu građu iz šume na lager i naplatili, Stari za večerom izvadi iz džepa debelu gomilu novčanica i pred svima promuklo reče:

„Na, drži,Glasinka i ove pare. Čuvaj ih kod sebe...“

Isto je uradio kad su pred Bajram otišla jagnjad, pa i sljedeće jeseni kad su dobro prodali stare, teške volove. Glasinka je,još uvijek nesigurna i tiha, predložila, (a sad su svi čuli šta ona kaže):

„Šta veliš, Babo, da kupimo Izetovu luku, nekako je između naše dvije livade.“ Dok je to prevalila, pogledala je bojažljivo u Kandžiju, koga je ona zvala Đešo.

„Baš pametno, more. Jašta“, odgovori Đešo u ime svih.

Do tad se u Vitezu, među ovim tvrdim muškarcima, bilo na slavama ili sijelima, često grubo govorilo: „Dabogda mi se u kući ni žensko tele ne rodilo“.

Vitez je jedan duži greben, pun mitskog mramorja, jedno šumovito selo, koje na tom predjelu spaja, dodirije i miluje Javorinu i Romaniju. Mora da je ime, tom prelijepom pejzažu, dato po nekom hrabrom vitezu, taj dostajanstveni naziv, između turskih toponima Hođa, Stambulčić ili Majdan. Samo zarasli stećci znaju pravu istoriju ovih predjela. Nisu to znali ni Turci koji su na Vitezu imali kulu, a u Podvitezu džamiju.

Niko još nikada nije izučavao dovoljno ni tačno, ko je sve živio baš na tom prelijepom grebenu? Ni Stari nije volio ženskinje. Dotad. Uopšte nije imao običaj da uzme unuče u krilo, a kamoli neku „pišulju“.

Vrijeme gradi i razgrađuje i ljude i običaje. Stari je prvo počeo pažljivo slušati i posmatrati, sve što i kako govori povučena, mirna Glasinka. Iako se dugo nadao: vratiće se njegov Soko i njegov ponos. Dešavalo se, (to je najpametnije živinče), da se dobar konj, vrati dobrom gazdi, ali Cige su odvele već nemoćnog starog dorata. Dosad je i uginuo...

Pred kraj zime, kad su sve ovce izjagnjile, Glasinka je, zablistala svojim krupnim, sjanim očima. Na licu su joj se pojavile pjege. Ispred nje, na vratima i preko praga, se pojavljivao poveći stomak, koji je ona pažljivo i ponosno pridržavala svojim toplim rukama.

Dogodine će mnogi Vitežani viđati Starog kako nježno poteže ručicu žute slatke unučice: „Ajdemo, sokole moj“ ostala mu je uzrečica.

Autor: Slobo Kovačević

Komentari 4
  • Generic placeholder image
    JOVO 02.06.2021. 16:35
    DOBAR KONJ,IJAA
  • Generic placeholder image
    Jane 01.06.2021. 15:19
    Divno!
  • Generic placeholder image
    Dejan 23.04.2021. 18:05
    Odavno ništa ljepše nisam pročitao!
  • Generic placeholder image
    ribar 23.04.2021. 12:21
    Slobo, malo mi bi ove priče.
Povezane vijesti
Radovane, more li ti kosa? Radovane, more li ti kosa?
Genocid nad „nepoćudnima“ u NDH: Zločin u Jelovcima i Rakovcu - Pale 1943. godine Genocid nad „nepoćudnima“ u NDH: Zločin u Jelovcima i Rakovcu - Pale 1943. godine
Žigosanje Žigosanje
Najčitanije
  • Saobraćajna nesreća u Potkrajevima
    23h 19m
    0
  • U saobraćajnoj nesreći u Potkrajevima poginulo jedno lice
    22h 6m
    0
  • U Palama traže radnika i nude platu od 4.500 KM
    5h 2m
    8
  • Obustavljen saobraćaj u Mokrom
    23h 47m
    0
  • Suncobran ubio ženu
    3h 50m
    0