Miodrag Lazić  bio je direktor Urgentnog centra Kliničkog centra u Nišu i poznati ratni hirurg na prostoru bivše Jugoslavije. Preminuo je 2020. godine od posljedica korona virusa. Iako nije imao obavezu da radi, ovaj hrabri čovjek je sve vrijeme provodio "na prvoj liniji" pomagajući svojim pacijentima. 

Humanim djelima ovaj primarijus upisao je svoje ime u legendu. U najtežim danima rata, provodio je dane i noći u ratnom Sarajevu, spašavajući živote ranjenih i bolesnih. Radio je bez predaha u opkoljenoj Ilidži, a svoja traumatična iskustva sažeo je u knjizi "Dnevnik ratnog hirurga" koja ostaje svim mlađim generacijama kao amanet da uče šta znači biti čovjek. Spasao je hiljade života, a i otišao je sa ovog svijeta pomagajući do zadnjeg momentima onima kojima je pomoć bila neophodna. U svojoj sjajnoj knjizi između ostalog, upoznao je javnost i sa strahotama koje su proživljavali Srbi i Hrvati u Fojnici. 

Fojnica je mali gradić, smješten u središnjem dijelu Herceg-Bosne, u kojem se do zadnjeg trenutka vjerovalo da neće biti rata, te da će to biti jedini grad pošteđen ratnih dejstava. Malobrojno srpsko stanovništvo nije napuštalo svoje domove, a bili su u odličnim odnosima sa komšijama Hrvatima. Nisu imali nikakvih problema, i ovde se rat doslovno nije ni osjetio. Sve do proljeća 1993. kada muslimanske vlasti odlučuju da sravne sa zemljom sve hrišćansko. U tim brutalnim, agresorskim napadima besomučno su ubijani i Srbi i Hrvati. Iz geopolitičkih i gostrateških razloga Muslimani-Bošnjaci su željeli Fojnicu cestovno povezati sa Zenicom, u kojoj je trebala biti rezervna lokacija boravka političkog i vojnog vrha tadašnje Republike Bosne i Hercegovine.

U napadima muslimanskih snaga, srpske kuće su 1992. i 1993. paljene i pljačkane, Srbi su progonjeni i zatvarani u logore, uništavana je njihova imovina, vjerski, društveni i sakralni objekti, brisan je svaki trag njihovog postojanja!

Bolnica "Žica" na Ilidži prihvatala je sve pacijente i Srbe i Hrvate, nesebično im pružajući pomoć. Dr Lazić se trudio da maksimalno pomogne svakoj osobi koja pređe prag ustanove, a nega i pomoć bili su pružani i pripadnicima Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO). 

U svojim memoarima  zapisao je sledeće:

12.06.1993. 

" I, u cijeloj toj gužvi, dolaze Hrvati, Hrvatsko vijeće obrane. Oni nemaju bolnicu. Dolaze iz cijele centralne Bosne, Fojnice, Vareša, Kaknja, Kraljeve Sutjeske, Kiseljaka, Lepenice, Busovače i mnogih drugih mesta u centralnoj Bosni, gdje se vode žestoke borbe između HVO-a i muslimanskih fundamentalista. Hrvati imaju veliki broj ranjenih i mrtvih, a nemaju bolnicu. Imaju jednu "nazovi" bolnicu, koja više liči na magacin smrti. Nalazi se u Novoj Biloj, u nekom manastiru. Nemaju ni struje, ni transfuzije, ni hirurga. Ljudi tu umiru. Sve ranjenike dovoze u našu bolnicu "Žica", jer je sledeća njihova bolnica u Mostaru, a Mostar gori. Naredna je u Splitu. Mi im spašavamo živote, i odavde kreću za Split. Mlada majka, dvadeset jedna godina, Antonija Jurić. Pričala mi je kako joj je, na njene oči, ubijen muž, dva djevera, roditelji, a majka njenog muža gledala je smrt svoje troje dece. Sa čvrsto prigrljenim malim djetetom, Antonija je pokušala da bježi. Stiže je, preko nogu, rafal muslimanskih zlikovaca. Pada. Dijete ostaje. Nju odvlače u kuću koju pale. Onako prebijene noge, uspjela je da izađe kroz zadnji prozor. Nije živa izgorela.

Sve se to dešava 12. juna 1993. godine, selo Kovači, blizu Kraljeve Sutjeske. Teško ranjena stiže do Vareša. Nose je od Vareša do nas. Kod nas je stigla 16. juna. Posle četiri dana. Četiri dana sa prostrelnom ranom desne butine, smrskanom kosti i inficiranom ranom. Za dijete ne zna ništa. Samo mu je dvije godine. Moli se Bogu da su dijete i svekrva živi. Razgovaram s njom. Strah u njenim očima. Žena-dijete. Oči srne, panika, strah. Ipak se oporavlja. Posle mjesec dana oporavka, Antoniju i nekoliko hrvatskih boraca uspjeli smo da avionom pošaljemo za Split, na dalji oporavak.

Plakali su kad su odlazili. Govorili su: "Vi ste prijatelji." Neko mi je rekao: "Doktore Lazo, gdje god da se sretnemo u životu, da znaš da ti nema spasa! Ima da pijemo dok ne padnemo obojica pod sto." Antonija je otišla. Uspio sam da saznam preko prijatelja da joj je dijete živo, a i majka njenog muža. Mnogo spašenih hrvatskih života.."

Srbi su izvođeni iz svojih kuća, odvođeni u logore, ubijani i masakrirani. A mnogi su stradali od muslimanskih granata koje su besomučno padale po srpskim i hrvatskim naseljima ubijajući sve što se kreće. Dr Lazić beleži neke od stravičnih momenata tokom muslimanske agresije.

03.07.1993

"Počeo sam da operišem u 21 čas, a u četiri ujutro izašao iz sale. Žena Kata, iz Fojnice, granata, šezdeset pet godina. Stomak raznesen, tanka creva na više mesta, debelo crevo, jetra. Odmah potom stiže dete iz Fojnice. Povreda glave. 

Donose i mladića iz Fojnice, osamnaest godina, Florijan Berić, takođe Hrvat, borac HVO-a, bukvalno razvaljen snajperom. Čudni su putevi metka. Prošao kroz pluća, dijafragmu, slezinu, bubreg, jetru, debelo i tanko crevo, sve sa leve strane. Operisan. Do pre petnaest minuta mrtav, sada je živ, i preživeće. Negde oko 3.30 donesen je skoro mrtav, ali je sada živ.

...Jutro je pred nama. Napolju lavež pasa. I ponovo rafali. Neprijatelji sa Igmana nas svakodnevno granatiraju i nanose žrtve našim civilima, našoj deci. 

Često se dešava da sestra koja radi na prijemu, i ona koja prima na Intenzivnoj nezi, prima nekog od svojih najbližih. Jutros nam stiže Naredba o ratnom stanju i o ratnom radnom vremenu. Šta to znači? Znači, radi se bez prestanka. Pa, ljudi, mi smo u ratnom radnom vremenu od prvog dana. Mi stalno radimo, bez odmora. Ova bolnica je drakstor. Ta naredba ne važi za ovu bolnicu. Na snazi je od prvog trenutka rata, i biće ukinuta onog dana kada rat prestane.

Malopre, kad nabrajah seriju operacija, spomenuo sam i jedno dete iz Fojnice. Ne sećam mu se imena. Četiri godine je imalo. Tada je granatirana Fojnica, onaj deo gde su živeli Hrvati, civili. Teško je povređeno. Sinoć je operisano. Jutros je umrlo. Mali Hrvat. Suze u očima srpskih sestara. Ovo je dnevnik, ovo su istrgnute stranice života..."

Dete o kojem je dr Miodrag Lazić pisao, živelo je sa roditeljima u Fojnici, a preminulo je u julu 1993. u bolnici "Žica". Dečak je ubijen tokom besomučnog napada muslimanskih snaga na civilno stanovništvo. Ciljano su gađane stambene zgrade gde su živeli Hrvati, školska igrališta, civilni objekti sa glavnim ciljem da broj žrtava bude što veći. 

Patnje civila u Fojnici

Srpkinja Milosava Govedarica (54) takođe je ubijena 02.07.1993. u jednom od besomučnih napada agresora na Fojnicu. Bila je rodom iz Foče.  Jul mjesec 1993. godine u fojničkom kraju bio je koban za mnoge građane. Ubijeni su civili Mato Lalić (1928.), Nikola Bošnjak (65 godina), Kata Milišić je zapaljena u svojoj kući. Srbin Dušan Kalinić je odveden u nepoznatom pravcu i više niko nije ništa čuo o njemu, a Paraga se hvalio kako je osobno likvidirao njega i još drugih šest Srba.

Kao počinioce tih zločina svjedoci, a i dokumenti navode, pored spomenutih, Muju Nakača iz Fojnice; Izeta Hurema Munibova; Muju Pidru; Izeta Pamića; Edhema Karića; Omera Pamića; Reifa Karića; Nijaza Huzbašića iz Jačuna, opština Busovača; Hamdu Burekovića zvanog Nirvan; Amira Ajanovića; Nedžada Kubata; Raifa Pamića; Saliha Pamića i Fikreta Mešu. 

Maleni Ivan Iviš, rođen je 27.12.1985. u Gojevićima, Fojnica a ubijen je 03.07.1993. godine u osmoj godini života od granate ispaljene sa položaja ABiH iz Dusine i to dok je porodici pomagao da sakupe seno.

Iste godine u fojničkom selu Polje Šćitovo, u svojoj porodičnoj kući su mučene pa ubijene / žive zapaljene 84-ogodišnja starica Luca Barbić i njena kćerka Ana Musa, stara 60 godina. Trideset godina nakon smrti Luce i Ane, članovi porodica su izgubili nadu da će počinitelji ovog zločina doći pred lice pravde. Marica Vučić (57) je prisilno nestala u Tarčinu, a Marina Komljenac (67), rodom iz Fojnice, zarobljena je zajedno sa suprugom Srbinom i oboje su masakrirani pa bačeni u jamu Kazani. Nekako u isto vreme u Šćitovu ubijeni su Mato Mateša Babić i žena mu Anđelka rođena Bencun. Njihovu kuću pokrivenu šindrom zapalili su vojnici Armije BiH i u njoj su oboje živi izgoreli trpeći velike muke. Armija BiH zauzima i fojničke bolnice u kojima se nalazi oko 800 invalida i duševno obolelih osoba. Sedam franjevaca i pet časnih sestara ostaje u fojničkom samostanu. Oni posmatraju kako Muslimani-Bošnjaci pljačkaju srpske i hrvatske kuće. 

Evrudin Lemeš Paraga je u razdoblju 1992.-1994. godine počinio više ubistava na području opština Visoko, Kiseljak i Fojnica. Peri Božiću odsekao je glavu, a Peru Glavčevića ubio je iz automatske puške, a potom oba tela bacio u provaliju. Muslimanski vojnici su u julu 1993. u Fojnici iz vatrenog oružja ubili civile Matu Juraka, rođenog 1906. godine njegovog sina Franju Juraka (1930.) i Franjinu suprugu Martu Jurak (1936.). Pre toga su ih zlostavljali i neprstano prebijali. Pripadnici Armije BiH su u leto 1993. godine ubili Ivu Milušića i rafalom pokosili Finku Krajinović, ženu od 70 godina, a zatim zapalili kuću u kojoj je izgorela. 

 U proteklom ratu u Fojnici mučki su ubijena i dva fojnička franjevca - gvardijan fra Nikica Miličević i župni vikar fra Leon Migić. Za njihovo ubistvo na 11 godina osuđen je Miralem Čengić iz Visokog, dok su njegovi pomagači osuđeni na šest mjeseci. Time su bošnjački zločinci zaista pokazali svoje pravo lice i mišljenje o pravoslavcima i katolicima. Hrvatski narod doživeo je pogrom u Fojnici, a ništa bolje nisu prošli ni malobrojni Srbi.

Srpkinja Melanija Šekerović (66) vodi se kao nestalo lice od juna 1992. kada je poslednji put viđena. Posmrtni ostaci Melanije bili su sahranjeni u zavodskom groblju - Bakovići, Fojnica, odakle su ekshumirani 08.07.2011. godine. Milan Ševo (28) nestao 23.12.1992. a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz grobnice u Bakovićima 18.11.2010. I Srpkinja Radojka Janković (53), inače invalid, nestala je 26.02.1993. godine a njena sudbina rasvetljena je tek 2011. kada su njeni posmrtni ostaci ekshumirani iz grobnice. 

Među stradalima su i Zorica Galić (24), Mišo Tomičić (10), Drago Stanić (66), Anđelka Cvjetković, Nikola Bošnjak, Anđelko Bošnjak, Luca Čustonja, Ivo Mijatović, Snježana Zelenika (29) i mnogi drugi.

Sve srpske pravoslavne svetinje, uključujući i groblja devastirani su i teško oštećeni. Srbi su danas svedeni na statističku grešku u Fojnici a za progone i zločine niko nije odgovarao. Hrvatski narod Fojnice i Kiseljaka pružio je ogromnu pomoć srpskim civilima i dali su sve od sebe za zaštite nejač, da im pruže dom i utočište, lijekove, hranu, i svaku drugu vrstu pomoći.