Zloglasna Fracetićeva Crna legija vršila je velike pokolje srpskog življa na prostoru Romanije u Drugom svjetskom ratu.

Krećući se iz pravca Sarajeva, Crna legija je na područje Sokoca stigla početkom februara 1942. godine, gdje se stacionirao jedan dio ustaških snaga, dok je ostatak nastavio dalje ka Han Pijesku i Vlasenici, paleći kuće, pljačkajući imovinu i ubijajući redom nevino stanovništvo. 

Kuće porodica Simović nalazile su se na njihovom imanju Redušnjak, a nakon saznanja o pokoljima i zvjerstvima u okolnim selima, napuštaju kuće i kreću u zbjegove prema selu Bogovići u zimu 1943. godine.

Sredinom decembra, još uvijek su bili u zbjegu, a romanijska zima je bila sve surovija, pa donese odluku da nalože vatru, ugriju se i prespavaju u jednoj dolini u Kladama, nesvjesni da se nedaleko, u Čavčeva polju nalazile ustaše.

Ustaše su sa svojih osmatračnica primijetile dim i krenule u tom pravcu.

Kako se približavala noć Krsto i njegov brat Lazar Simović izašli su iz doline da zapale cigaru i da  osmotre ima li neke opasnosti. Kroz obližnje smreke i šumarke primjetili su da ih ustaše opkoljavaju. Odmah su otrčali da obavijeste ostale, a jedini Krsto, koji nije imao djecu i porodicu, uspijeva da pobjegne iz doline, iako su ustaše pucale za njim. Kroz njegov kaput prošlo je 19 metaka, ali ga nijedan nio okrznuo.

Ostale seljane, s obzirom na to da su imali porodice i malu djecu, ustaše Crne legije, kojima su predvodili i komandovali Amid Jusić iz sela Graovci kod Kiseljaka i Ibro Duraković iz Foče, hvataju.

U toku večeri Krsto se vraća do doline, međutim, ne zatiče nikoga, pa odlazi u selo Bogoviće. Bila je to surova zima sa mnogo snijega, u Bogovićima je bilo mnogo izbjeglih, a hrane veoma malo. Harao je trbušni tifus od kojeg je i on obolio, a nakon izvjesnog vremena Nijemci su ih odvodili u logor u Foču.

Jedini spas iz logora je bio prelazak preko Drine, a onaj ko je mogao držeći se za sajlu preći preko na drugu stranu rijeke Drine, bio je slobodan. S obzirom da su bili iscrpljeni bolešću veoma mali broj logoraša je uspio da pređe, a da ne završi i okonča život u talasima Drine.

Krsto, iako iscrpljen bolešću, sa svega tridesetak kilograma, uspio je preći Drinu i dokopati se slobode. 

Sam, ne znajući kud, odlazi na Romaniju i na Redušnjaku  nalazi spaljene i porušene sve kuće Simovića.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata počeo je tragati za posmrtnim ostacima porodice u predjelu u kojem su ih ustaše opkolile i pohvatale. Nakon skoro dvogodišnjeg traganja,  uspijeva pronaći kosti u dnu jedne doline, u blizini mjesta gdje su pohvatani. Tu, pored  jednog stabla nalazi omanji kostur, svezan žicom, za koji je pretpostavljao da pripada 14-godišnjoj Dragici, koju su ustaše vjerovatno silovale.

Sve kosti je sakupio i sahranio u zajedničku grobnicu na groblju na Ravnoj Romaniji.

Foto: zlocininadsrbima.com

Tog dana stradalo su Danilo Simović (40), Anđelka Simović (48), Dragica Simović (14), Anica Simović (7), Milisav Simović (7), Ljubisav Simović (5), Lazar Simović  (33), Ilinka Simović (25), Obren Simović (6), Milojka Simović (4), Stanojka Simović (3), Kristina Vojinović rođ. Simović (24), njen muž Mirko Vojinović (37) i njihovo četvoro djece uzrasta od jedne do sedam godina.    

Za ovaj zločin, kao i za druge zločine na prostoru Romanije, suđeno je Amidu Jusiću i Ibri Durakoviću, međutim, o ishodu suđenja se ne zna, s obzirom na to da mediji nisu izvještavali.

O nivou svireposti ustaša Crne legije govore podaci da je među žrtvama pogroma 1942. godine bilo najviše žena i djece različitog uzrasta. O njihovoj svireposti gotove i podaci o postojanju logori za žene i djecu, u kojim su primjenjivane takve metode zvjerskog ubijanja i mučenja da im se u istoriji teško može naći pandan.