Na Hreši, jugoistočno od Siljevine, teku dva potoka, bezimeni i Carev. Sa obje strane tih potoka je šuma, što bukova, što grabova. Tu gdje se sastaju dva potoka je smješteno naselje Potok (u kartama Tvrtkovići), a u naselju su domovi Kosmajaca i Nikolića. Stara brvnara, najstarija kuća u naselju je dom našeg junaka – Ilije Nikolića i njegovih potomaka.

Ilija Nikolić je rođen 1894. godine, od oca Dimše i majke Savke. To je bilo vrijeme okupacije od Nijemaca, početkom 20. vijeka. Nijedan od dva okupatora nije želio da ima više srpskih pismenih ljudi i kočili su svaki pokušaj opismenjavanja našeg naroda. Pošto je najbliža škola bila u Sarajevu, Ilijini roditelji nisu imali uslove da ga školuju, te je ostao nepismen, sve dok se nije sam opismenio.

Kada je izbio Prvi svjetski rat, Ilija je imao 20 godina, bio je zdrav i snažan. Muškarci su tada radili teške poslove, a lakši su pripadali ženama. U to vrijeme je Ilija primio poziv za austrougarsku vojsku, koji je morao prihvatiti. Ali, trudio se da što prije pređe na našu, srpsku stranu. U jednom jurišu je to i uspio, digao je bijelu maramu na pušku i predao se srpskim jedinicama. Konačno se našao na pravoj strani, među svojom braćom.

Opšte prilike su bile takve da je 1915. bio primoran da se kao vojnik, povlači preko Srbije, Crne Gore, albanskih bespuća, te preko Prokletija i nađe na obalama Jonskog mora, na Krfu. Ubrzo poslije toga se našao na Solunskom frontu, gdje su se vršile pripreme za konačni obračun sa okupatorom.

U septembru 1918. krenulo se u proboj. Ilijina jedinica je išla centralnim dijelom, preko Kajmakčalana. Nikolić, u punoj snazi je bio nezaustavljiv borac i jurišnik. Međutim, u direktnom sudaru, prsa u prsa sa Bugarinom, sječivo bajoneta mu se našlo u lijevom oku. Ubrzo je zaliječen. Iako bez oka, vratio se u prve borbene redove.

Za hrabrost je nagrađen sa šest odličja: Albanska spomenica, dvije Medalje Obilića za hrabrost, dvije za vjernost otadžbini i najviša, Karađorđeva zvijezda. Kasnije će se ovim medaljama pridružiti i Orden svetoga Save.

Tako ovjenčan, slavni ratnik našao se poslije okončanja rata ponovo u Potoku, među svojim Hrešanima. Po povratku Ilija nastavlja svoje težačke poslove, one koje je ostavio na početku rata. Drva na samaricu i pravac Baščaršija, gdje je prodavao bukovinu i hrastovinu za ogrijev.

Ubrzo se oženio, Ilinkom Lazarević, iz Han Dervente, sa kojom je izrodio četvoro djece: Mirku, Jovanku, Dimšu i Petka. Ukupno do danas 31 potomak. Oni danas žive na Hreši, u Bulozima, na Palama, ali i u Srbiji.

Od države je dobio 50 dunuma zemlje u Mrazovcu – zaseoku Njemanice.

Priključio se radikalnoj stranci Nikole Pašića. Ugled mu je munjevito rastao, te je na izborima za predsjednika opštine Koševo (poslije Drugog svjetskog rata preimenovana u opštinu Centar) u oktobru 1932. godine izabran za predsjednika opštine. Imao je Ilija više glasova nego svi ostali kandidati zajedno. Bilo je to vrijeme uspona i trijumfa Ilije Nikolića. Ilija je ne samo kao borac u ratu, već i kao Predsjednik opštine bio vrlo vispren i snalažljiv. Ostali su upamćeni njegovi nadahnuti govori. Mase su mu klicale „Ilija junače, Ilija junače…“ On je prvi kolima došao na Hrešu što je, u to vrijeme, bio veliki događaj. Poznat je i po tome što nikada nije htio da narodnu seljačku nošnju zamijeni „građanskom“. Ilija je otvorio svoju kantinu – prodavnicu koja je radila pri komandi vojske. Na izborina 8. oktobra 1936. godine, Ilija je ponovo izabran za Predsjednika opštine.

U arhivi je pronađen dokument, izveštaj i putni nalog iz kojeg saznajemo detalje Ilijine posjete roditeljima Gavrila Principa u Obljaju (Grahovo), 13. jula 1936. godine. Marija, Gavrilova mama, koju su svi zvali Nana, ispričala je tada kako se Gavrilo rodio.

“Bio je topao dan, toga 13. jula 1894. godine. Radila sam na livadi cijeli dan, noseći sijeno i naviljke, teške i po 30 kg. Po završetku dana, vratila sam se kući gdje sam oprala nešto rublja i počela da muzem kravu. Tada su mi stigli prvi bolovi, pa sam imala samo toliko snage da uđem u kuću. U taj momenat, pored samog ognjišta, na golu zemlju, palo je dijete i vrisnulo. Kako je rođen na Dan svetog Gavrila, dobio je ime Gavrilo”.

Sveštenik je greškom zapisao da je Gavrilo rođen 13. juna. Ovo će biti životna greška. Naime, dvadeset godina kasnije 28. 6. 1914. godine, da je imao 20 godina (punoljetan), bio bi osuđen na smrt. Međutim, istina je, bio je mlađi samo 15 dana od punoljetstva kada je na obali Miljacke ispalio hice na prestolonasljednika i njegovu suprugu.

Na poziv svoga brata, Jova, Gavrilo je u trinaestoj godini napustio svoje selo Obljaj i Grahovo i došao u Hadžiće. Tu je namjerio da se upiše u oficirsku školu u Sarajevu. Međutim, upisao je trgovačku školu i nakon tri završena razreda je napustio. U Tuzli je položio dopunske ispite i upisao se u Gimnaziju, ali ju je brzo napustio i prešao u Prvu gimnaziju u Sarajevu. U junu 1911. je završio četvrti razred. Nastavio je učenje petog razreda u Prvoj gimnaziji u Beogradu“.

“Dalji putevi su poznati”, piše u ovom Ilijinom izvještaju sa putovanja za selo Obljaj.

Kada je 10. aprila 1941. godine proglašena Nezavisna Država Hrvatska, Ilija je bio u svom Potoku. Ukinuta je stara, a uspostavljena je nova – ustaška vlast. Službenici srpske nacionalnosti su bili otpušteni iz službe i u prvim danima počeo je strah i užas. Ugledni, sada već bivši, predsjednik, Ilija Nikolić, bio je prvi na meti i već unaprijed osuđen kao krivac, te je iz Sarajeva odveden u Gospić (Lika), odakle se javio dopisnom kartom da mu rodbina ne piše dok se on ponovo ne javi. Bilo je to, nažalost, njegovo posljednje pismo.

Proslavljeni general, Pavle Jakšić, u svom djelu “Nad uspomenama” piše: “Doznao sam za zločin u Jadovnu, gdje su svirepo ubijeni mirni, pošteni ljudi i nevina djeca u nastupu rasističkog i vjerskog ludila i manitanja ’civilizovanih’ divljaka…”

Ilija Nikolić, iz Potoka, sa Hreše, u Jadovnu je završio svoj život. Tu je zajedno sa Ilijom na najsvirepiji način u jamu bačeno oko 35 000 Srba u toku Drugog svjetskog rata.

Bilo bi lijepo da sjećanje na Iliju Nikolića, značajnu ličnost našeg kraja, oživimo tako što ćemo nekoj ulici u našem gradu dati naziv po ovom junaku.

Autor: Aleksandar Cincar