Radovanu Simiću iz srebreničkog srpskog sela Krnjići muslimanski vojnici su prije 33 godine masakrirali osamdesetogodišnjeg djeda Iliju, te svirepo ubili njegovog brata Veljka i rođake Nedeljka i Dragutina.

U napadu na Krnjiće 5. jula 1992. godine muslimanske snage pod komandom Nasera Orića ubile su 17 srpskih civila, među kojim i šest žena, a tokom rata ukupno 24-oro Srba.

Starinu Iliju Simića sa štapom u ruci i šajkačom na glavi zločinci su zatekli u kući, gdje su ga ubili.

Kobnog 5. jula dželati su ubili i osamdesetogodišnjeg nepokretnog seoskog učitelja u penziji Vasu Paraču, čije je tijelo spaljeno na vatri koju su u kući naložili njegovi bivši učenici.

Preživjeli mještani Krnjića pričaju da su tog tragičnog dana, osim učitelja Vase, ubijeni i direktor škole iz Skelana Rade Trimanović, starica Soka Vujić, a sveštenik Slobodan Lazarević ubijen je u trenutku dok je obavljao vjerski obred.

Neke od žrtava pronađene su tek 15 i više dana nakon ubistava u raspadnutom stanju.

Za razliku od prethodnih upada u srpska sela u ranu zoru, napad muslimanskih snaga na Krnjiće počeo je oko 10.00 časova dok su mještani bili u svojim kućama i spremali se za poljoprivredne radove, piše u knjizi "Svjedočanstvo o nekažnjenom zločinu nad Srbima u Podrinju".

Tog dana su opljačkane i popaljene sve kuće, škola, zadružni dom i drugi objekti, a crkva u selu je oskrnavljena. Ubijeni su svi Srbi koji nisu mogli pobjeći.

Zločin nad srpskim stanovništvom u Krnjićima počinile su muslimanske snage iz okolnih sela i pod komandom i uz pomoć brojnih jedinica iz Srebrenice kojima je komandovao Orić.

I ovdje je izvršeno etničko čišćenje, koje su na ovom prostoru muslimanske snage započele u aprilu 1992. godine, a nastavile i nakon zločina u ovom selu.

U Krnjićima je do rata bilo četrdesetak srpskih domaćinstava, a u ovom selu sada nema uslova za povratak. Put do sela nije obnovljen, kao ni kuće.

Članove porodica ubijenih kažu da najviše boli nepravda jer su međunarodno i pravosuđe BiH ostali gluvi na ove zločine i slijepi na suze i crne marame srpskih majki.

Bivši borci i preživjeli srodnici ubijenih Srba iz ovog sela poručuju da ovo stradanje neće pasti u zaborav, jer se priča o žrtvama prenosi na mlađe generacije.

Oni su ukazali da se od Suda BiH više pravda i ne može očekivati s obzirom na dosadašnja iskustva, što mlađi treba da znaju i da ne dozvole da im se nešto slično ponovi.

(Nastaviće se)