Studenti ga pamte kao izuzetnog profesora, građani kao velikog borca za ljudska prava i slobode, a cjelokupna javnost često se susretne sa njegovim oštrim, ali realnim kritikama, na račun svih anomalija našeg društva. Ponekad je poput Don Kihota u akademskoj zajednici koja je uglavnom bez ikakvih reakcija, ali to ga ne sputava u njegovoj borbenosti i istrajanosti za prave vrijednosti društva i države.

Profesor Đorđe Vuković je vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Banja Luci, gdje predaje nastavne predmete Politička kultura, Politički konflikti, Politike svakodnevnog života, Srpska politička misao itd. Objavio je desetak naučnih knjiga i pedesetak naučno–istraživačkih radova iz oblasti političke teorije, politike identiteta, kulture sjećanja, demokratije, javnog mnjenja i masovnih medija. Između ostalih, napisao je monografije „Ideološki paragrafi medijskog izvještavanja“ (2009), „Temelji i razvaline političke kulture“ (2011), „Kontekst političke kulture“ (2014), „Predstraža slave i plača“ (2018) i „Kulturna uporišta politike“, koautor (2018). Pored toga gostujuća predavanja održava i na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i dugogodišnji je predavač na Političkoj akademiji koju Fondacija „Friedrich-Ebert-Stiftung“ organizuje u saradnji sa civilnim sektorom. Jedna od njegovih knjiga koja priča o surovoj realnosti našeg društva, „Društvo u sumraku“ je objavio 2019. godine.

Sa profesorom Vukovićem ovaj put "Slobodna riječ" pričala je o građanskom aktivizmu, njegovom značaju i potrebi, o vrijednostima društva koje su totalno obezvrijeđene u današnje vrijeme i šta je potrebno da učinimo kako bi izliječili bolesno društvo i državu.

Profesore, već dugo vremena ste aktivni u javnom životu i prisutni u gotovo svim dešavanjima koja imaju oblike građanskog aktivizima u Banja Luci. Kakvo je Vaše viđenje, da li su građani dovoljno informisani o bitnosti građanskog aktivizma?

Kao medij koji se temelji na afirmisanju građanske kulture i podizanju kolektivne svijesti, vi znate su rodonačelnici političkog i javnog života naše civilizacije one pojedince koji se svojom voljom lišavaju statusa građanina nazivali – idiotima! Idioti ne znaju i ne osjećaju koliko je važno ostvarivati se i potvrđivati kao čovjek u zajednici građana, slobodnih ljudi, čuvara zajedničkih interesa, opšteg dobra, javnog morala, istine, pravde, moralnog zdravlja generacija koje dolaze. Takođe, odgovorna društva na razne načine oduzimala su status građanima, onim pojednicima koji su zloupotrebljavali svoja prava, ugrožavali kolektivne interese i javni moral. Nekada je gubitak građanskih prava bio strašniji od smrti! Toliko su ljudi držali jedni do drugih, do samih sebe! A danas? Danas se rugaju borcima za građanstvo, ismijavaju građanski aktivizam, progone i demorališu stanovništvo, afirmišu podaništvo, pothranjuju malodušnost, fabrikuju idiote! Zato nam i jeste ovakvo društvo! Onima kojima to nije jasno, ajde da uzmemo kao olakšavajuću okolnost – nisu dovoljno informisani!

Ko je najveći krivac za nedovoljnu podršku aktivistima od strane građana?

Najjednostavniji odgovor, ali ne i najbliži istini, bio bi da je jedini krivac – vladajuća elita! Oni koji gazduju, gospodare, razmeću se i bahate kolektivnim resursima, uzurpiranim institucijama, zajedničkim novčanikom, njima nije u interesu da građani budu informisani, budni, aktivni, moćni. U tom slučaju oni ne bi mogli da rade šta im je volja, pogotovo ne bez bilo kakve odgovornosti. Ne bi mogli da proćerdaju nijednu marku, da ugroze prava nijednog pojedinca, da se kockaju sa sudbinom cijelog naroda. Ali, zašto je mizerna ili nikakva podrška građanskom aktivizmu od strane akademske javnosti, masovnih medija koji nisu srozani na nivo partijskih biltena, zašto je toliko samozatajna armija radnika, omladine, porodica koje svakodnevno osjećaju nepravdu, partijašenje, javašluk i slično, e to ukazuje na zabrinjavajuće dijagnoze stanja ovog društva.

Da li bi se uključivanjem većeg broja građana u rješavanje mnogih problema u državi mogao postići neki pozitivan pomak i postići uspjeh u smislu poboljšanja stanja u državi?

Ma, naravno! Pa to i jeste teren na kojem se stvara i brani politička zajednica, građansko društvo, dokazuje članstvo u vlastitom narodu, zaista zaslužuje državljanstvo, legitimiše lično dostojanstvo i samopoštovanje, provjerava negativnost testa u pandemiji idiotluka, gluposti, kukavičluka, sebičnosti, samoživosti…

Problematično je što građanski aktivizam nailazi na dvije ozbiljne nevolje. Prva se ogleda u lokalnoj tradiciji i njenoj političkoj praksi da suzbija mobilizaciju slobodnih građana, obeshrabruje ih, vulgarizuje njihova udruženja, pokrete, inicijative, parole. Nedemokratski režimi građane smatraju izdajnicima, lošim rodoljubima i patriotama, avanturistima. A uspravo je suprotno! Drugi problem je što to rade i brojni pojedinci iznutra, privremeno se oblače u ulogu građanskog aktiviste, svjesno ili nesvjesno rovare iznutra, kompromituju ostale, a potom prelaze u tabor neke političke partije, ostvaruju neki lični profit ili se jednostavno pretvore u zloćudnog cinika koji po društvenim mrežama pljuje po ljudima koji se bore za građanske vrijednosti.

Kako biste Vi građanima definisali pojam građanskog aktivizma i njegovu bitnost?

Građanski aktivizam je žarišno jezgro političke kulture. Nema slobode i demokratije, nema uređenog i odgovornog društva bez građanstva. Oni su stvaraoci suvereniteta, čuvari principa jednakosti i opštosti, nosioci vrlina, lojalnosti, motor promjena i garant opstanka! Nije svako ko ima ličnu kartu, državljanstvo i pravo glasa na izborima automatski i građanin. Građanski aktivizam je korpus prava i obaveza, privilegija i dužnosti. Kao što čovjek ne može živjeti bez mozga, tako ni država ne može živjeti bez građanskog društva. Nemojmo da nas prevari to što danas izgleda da najbolje prolaze oni koji imaju najmanje u glavi.

Da li naši građani uopšte vladaju pojmovima demokratija , ljudskih prava , pravna država i građanski aktivizam i šta je potrebno učiniti kako bi se građani više uputili u ove materije?

I vi i ja znamo da su oko nas oni koji govore protiv ovih pojmova brojniji i glasniji od onih koji ih tumače i afirmišu. Nedovoljno ili pogrešno razumijevanje ovih pojmova ima vrlo loše posljedice po društvene procese u našem okruženju, a tako i na kvalitet života, sigurnost, zajedničku perspektivu. Ko iole poznaje istoriju vjerovatno zna koliko bi bilo opasno da skliznemo u… bolje da ne kažem! I da ne kažem da smo sve bliže tome! Ipak vjerujem da značajan broj građana zna dovoljno o demokratiji, ljudskim pravima i slobodama, vladavini prava, kritičkom mišljenju… Vjerujem da su samo obeshrabreni, razočarani, uplašeni, demotivisani, opterećeni egzistencijalnim brigama, ali da nepogrešivo znaju da razlikuju dobro od zla, istinu od laži, uljudnost od prostakluka itd.

Dugo godina ste profesor na banjalučkom Univerzitetu, kakvo je Vaše mišljenje o generacijama koje dolaze? Da li imaju želju i volju da nešto mjenjaju ili je sva perspektiva u odlasku iz zemlje?

Ja ne bih mogao da radim kao profesor kada bih se svrstavao među one koji tvrde kako su generacije sve lošije i lošije, jer su lošije porodice, škole, fakulteti, mediji i svi koji utiču na njihovo oblikovanje kao ljudi.

To što mladima nedostaje više ambicija da se bore za bolji svijet, da ne traže prečice kroz život ili ne odustaju tako lako od svoje djedovine, nije krivica u njima, već u nama. Oni su zdrav, lijep, potentan intelektualni i duhovni materijal, ali ovaj sistem im siječe krila, okamenjuje duhove, banalizuje intelekt. Gomila idiotskih političkih poruka, forsiranje tehnike, materijalizma i pragmatizma je od kada je svijeta i vijeka bila rđava i pogubna rabota! Mnogo važnije bi bilo da im se obezbijedi ravnopravna utakmica u kojoj će vaspitani, obrazovani, vrijedni, maštoviti imati prednost nad podobnima, poniznima, beskrupuloznima. Društva koja se ovako odnose prema svom podmlatku nemaju čemu dobrom da se nadaju!

Da li su mladi dovoljno i adekvatno uključeni u građanski aktivizam i koje generacije su zapravo najviše uključene i angažovane kao aktivisti?

Gledajte, mnogi tvrde da su šezdesetosmaši posljednja generacija mladih zanesenjaka, revolucionara, boraca za bolji svijet. A zapravo samo nekoliko dana prije tog čuvenog svjetskog događaja, u Parizu, Berlinu, Beogradu i drugim gradovima, javnost se pitala zašto su mladi toliko uspavani, mlitavi, povučeni. Hoću da kažem da ne treba osuđivati mlade za manjak aktivizma, uvijek je bolje pokazati im ličnim primjerom, inspirisati ih, privoliti ih da kritički sagledavaju sebe i svijet oko sebe! Biti aktivan, biti živ, raspaliti u sebi baklje slobodoumlja i odvažnosti, to ne zavisi od starosne dobi, pola, stepena obrazovanja, nacionalne ili vjerske pripadnosti, to je pitanje ličnih svojstava, karaktera, ideala!

Postoje li neki aktivisti koje biste posebno izdvojili da bi mogli poslužiti kao svijetli primjeri drugima?

Naravno da postoje i nema potrebe da ih izdvajamo! Bolje da širom otvorimo oči u teškim i mračnim periodima naše surove stvarnosti i sami se uvjerimo kako sijaju, ne da bi afirmisali sebe, postigli ličnu korist ili šta god, već zato što ih njihovi unutrašnji zadaci tjeraju da budu uz ljude koji pate, stradaju, trebaju pomoć i podršku.

Koja je Vaša poruka građanima po pitanju građanskog aktivizima?

Često ponavljam onu Kantovu: “Nemoj da se žališ što te gaze kad si se spustio na nivo crva!” Čovjekova dužnost je da hoda uspravno, da svoj identitet oplemenjuje u svakodnevnom odnosu prema univerzalnim vrijednostima, da ovaj život provede na ponos predaka i potomaka. To nije teško, ni naporno. Teško i naporno je gledati u pod, savijati šiju i kičmu, smješkati se i aplaudirati onima koji te ponižavaju i obezvrijeđuju! Njihova moć upravo na tim temeljima i počiva. Ne plašite se! Građanski aktivizam nije nikakva politička opcija, ideologija, nasilna promjena režima, kolaboracionizam, autošovinizam, dokoličarenje, arlaukanje, šetanje frustracija gradom.

Zar nam ljekari ne preporučuju da budemo fizički aktivni da bismo zdravo živjeli? Zar mislite da možemo biti mentalno, intelektualno, društveno, politički zdravi ako nismo aktivni?

A koju poruku biste uputili onima koji se već aktivizmom bave godinama, ali ne dobijaju adekvatnu podršku?

Onima koji sijaju kao građani bez obzira na podršku, bez obzira na žrtvu, progone ili aplauze, koji se svakodnevno pitaju ima li sve ovo smisla, njima bih umjesto poruke da još jednom pošaljem izraze najiskrenijeg poštovanja i zahvalnosti!