Ovogodišnja pobjednica u Bogojavljenskom plivanju za Časni krst u našem gradu Jelena Simović kaže za portal Katera da joj je bila velika čast biti među „vitezovima“ koji su se odlučili da zaplivaju u ledenoj Željeznici 19. januara.

Ona kaže da je sam čin odluke da učestvuje na Bogojavljenskom plivanju na rijeci Željeznici za nju predstavljao veliki trenutak u životu, te dodaje da nije bila svjesna momenta kada je doplivala do Časnog krsta.

- Mislim da nisam bila svjesna u prvim momentima da sam upravo ja ta koja je došla prva do Časnog krsta, jer adrenalin od skoka u vodu i plivanja  čini svoje. Ipak, misli se brzo raščiste i onda vas preplavi osjećaj toplote, ljubavi i beskrajnog mira - ističe Simovićeva.

Foto: privatna arhiva

Simovićeva dodaje da je prvi put na Bogojavljenskom plivanju za Časni krst učestvovala 2019. godine na Željeznici, te da je do tada mislila da za nju lično, učestvovanje u ovoj manifestaciji, nije u potpunosti primamljivo.

- Divila sam se ljudima i njihovoj hrabrosti da plivaju. Ipak, vidjevši da 2019. počinju prijave za Bogojavljensko plivanje, u meni je nešto reklo „idi“. Inače sam osoba koja zaista osluškuje sebe i rekla sam „što da ne“. Prethodna, 2020. godina je bila vrlo dinamična za mene, tako da jednostavno nisam bila u prilici zaplivati, mada sam došla da podržim sjajne momke i djevojke. Za mene, a sigurna sam i za sve one vitezove koji su plivali, velika je privilegija biti dio ove manifestacije – kaže Simovićeva.

Jelena Simović se već dugo godina bavi planinarenjem, iza sebe ima veliki broj osvojenih planinskih vrhova, član je gorske službe spašavanja, bavi se volonterizmom i veliki je humanitarac.

- Za ljubav prema planini su krivi prvenstveno moji roditelji. Oni su prenijeli ljubav na svoju djecu, iako sam ja kao dijete bila potpuno nezainteresovana za noćenje u šatorima i malo veće avanture. Dovoljno mi je bilo da šetam u prirodi, ali da su mama i tata tu. Moja braća i sestra su od malena bili vrlo aktivni planinari, te je jednom prilikom moja sestra pokušala da me nagovori da idem sa njima na trodnevno kampovanje i planinarenje. To su bili vrlo teška ubjeđivanja, jer ja nisam htjela da idem, ali zbog njene ljubavi rekla sam može, idemo. Njene riječi i danas pamtim i često ih citira: „Seko, planina će djelovati tako da ćeš se ti naprosto zaljubiti ili se nikad više nećeš vratiti“. Tako je i bilo. Put planinarenja, zatim sportskog penjanja i alpinizma, a naposlijetku i visokogorstva je došao sam od sebe – kaže Simovićeva.

Foto: privatna arhiva

Ona dodaje da je vrlo zanimljivo bilo shvatiti njene roditelje koji su joj dopustili da ode na prvi planinski uspon van granica sopstvene zemlje.

- Prvo što sam popela bio je Grosglokner (3798mnv) u Austriji. U suštini tada ni ja nisam znala najbolje gdje idem, ali stijena je moja ljubav, te sve može. Bitno je da penjem i da je oprema na meni. Bio je to sigurno jedan prolazak u novi svijet koji se zove alpinizam. Nakon toga vrhovi su dolazili jedan za drugim. Moram napomenuti da imam zaista dobru ekipu oko sebe koja je moja velika podrška i uz njih sve prepreke se lakše savladavaju – ističe Simovićeva.

Kaže da je na početku bavljenja planinarenjem njena najveća želja bila  da se popne na planinu Elbrus, u Rusiji, koja je inače najviši vrh u Evropi.

Foto: privatna arhiva

- Smatrala sam da su to „moji Himalaji“ i da kada se tu popnem da ću ostvariti svoju veliku želju i da dalje neću imati takve apetite, zbog velikih opasnosti koje vrebaju na svakoj ekspediciji. Moja želja se ostvarila i popela sam se na Elbrus, a onda su došle neke nove želje. Akonkagva, najviši vrh svijeta van vijenca Himalaja je uslijedila  - dodaje Jelena.

Upoznavši različite kulture, želja za putovanjima kod Jelene Simović je postajala sve veća. Njena najveća želja sada je da se popne i na Himalaje, te dodaje da bi bila veoma srećna da otputuje u Nepal i osvoji Mount Everest.

Planina kojoj se Jelena uvijek rado vraća i koju zna da posjeti i po više puta u sedmici je Maglić. Kaže da su planine lijepe, ali Magliću uvijek daje prednost.

Foto: privatna arhiva

- Mjesto koje nazivam svojim drugim domom jeste Nacionalni park „Sutjeska“, koje je za mene najljepše mjesto na planeti. Gdje god odem i oduševim se ljepotom kažem prelijepo je, ali moja Sutjeska je ipak ljepša, pa makar za nijansu. Tamo sam odrasla, tako da ljepše mjesto ne postoji – dodaje Simovićeva.

Kaže da je imala sreću da obiđe veliki broj inostranih zemalja i popne veliki broj planinskih vrhova, od kojih su neki za nju predstavljali izuzetno velike izazove.

- Na takvim usponima čovjek se bori sa sobom, nailazi na krize, jer nosi jako veliki teret, troši fizičku snagu i trpi velike psihičke napore. U svemu tome, molitva je uvijek bila moj spas – ističe Simovićeva.

Pored planinarenja, Jelena se bavi volonterizmom i humanitarnim radom, te kaže da smatra da svaki čovjek u svom životu ima neku svrhu i da čvrsto vjeruje u to.

Foto: privatna arhiva

- Svi smo rođeni da bismo nešto dali u ovom svijetu. Veliku radost sam pronašla u tome što volim pomagati ljudima, bezrezervno, čineći stvari čistim srcem. Ideje za realizacijom nekih akcija se rađaju u trenutku, nemam običaj da smišljam šta bih sljedeće mogla uraditi – kaže Simovićeva.

Dodaje da je prije početka pandemije virusa korona odlazila u bolnice, u posjetu djeci, u kostimima super junaka, kako bi ih obradovala i provela neko vrijeme sa njima.

- Takvi momenti nemaju cijenu. Sa sobom bih ponijela bojanke, bojice, slatkiše i sve ono čemu bi se svako dijete obradovalo. Za neke je dovoljno samo da se pojavim, pa da me ne ispuštaju iz zagrljaja, dijeleći mi poljupce i čvrsto držeći me za ruku. Starija djeca bi često znala da me pitaju kako sam došla, ko me je poslao, gdje mi je muž, da li on spašava svijet i slična dječija pitanja. Moje srce je puno svaki put kada čujem da je neko dijete ozdravilo i to mi daje snagu da nikad ne prestanem ljude oko sebe činiti srećnim – ističe Jelena.

Biografija:

Jelena Simović je rođena 1995. godine u Foči, gdje je završila osnovnu školu i srednju medicinsku školu, nakon čega u Sarajevu upisuje Fakultet političkih nauka, na kojem je diplomirala 2017. godine. Dvije godine kasnije je magistrirala na odsjeku za bezbjednosne i mirovne studije.

Razgovarao: Miljan Rašević