Kada je 2016. anketirano znanje u školama Srbije na pitanje ko je bio Jovan Kursula, 86 odsto učenika je zaokružilo odgovor „verovatno neki lik koji se borio protiv Nemaca“.

To i mnogi drugi pokazatelji su odavno trebali zazvoniti na uzbunu i traženje odgovora šta je sa izučavanjem nacionalne istorije u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj.

Prosto je neshvatljivo da u finalnu fazu jednog kviza prođu takmičari „vrlo potkovani“ znanjem, a koji recimo ne znaju kako se zvao otac kralja Milutina i slično, ali zato znaju da je Karlo Veliki sin Pipina Malog i naravno svu genealogiju engleskih kraljeva.

Gdje se zatajilo i dokle ćemo po 12483. put prežvakavati reprize ideološki obojenih partizanskih filmova? Ovaj tekst nema namjeru da dublje ulazi u pomenutu problematiku, a da ipak ne bismo dobili etiketu pukih kritizera, daćemo mali doprinos kulturi sjećanja, osvjetljavajući lik upravo gore pomenutog Jovana Petrovića Kursule, najvećeg megdandžije u dvobojima sa turskim gazijama iz vremena Prvog srpskog ustanka.

Istorija dvoboja „jedan na jedan“ stara je koliko i ljudi, pominje ih Stari zavjet, a od vremena antike o njima imamo brojne legende. Kod Srba o dvoboju govori i Dušanov zakonik u članu 131, a u kasnijoj srpskoj epici su čest motiv, kao recimo onaj čuveni Marka Kraljevića i Muse Kesedžije.

Dvoboji su uvijek bili vezani za kodeks časti, junaštva, pravde, ali i rodoljublja. U vrijeme Prvog srpskog ustanka često bi pred samu bitku megdan podijelili neki srpski i turski junak, što je trebalo ohrabriti vojsku pobjednika. Posebno su Turci, skloni vjerskom fanatizmu, vjerovali da je ishod dvoboja poruka viših sila da tog dana imaju ili nemaju njihovu zaštitu i milost.

Megdani

Jedan od čuvenih Kursulinih megdana prethodio je sudaru srpske i turske vojske 6. septembra 1810. godine na Varvarinskom polju. Veliku tursku ordiju pod komandom Huršid-paše dočekali su srpski ustanici na čelu sa Đorđijem Crnim i još 18 vojvoda, a u pomoć im priteče i oko 700 Rusa pod grofom Orurkom.

U neko doba iz turskog tabora na vranu atu u polje izađe golema tamnoputa ljudina prijetećeg izgleda i poče izazivati kakvog srpskog junaka na megdan. Pokazujući goleme mišice ispod visoko zavrnutih rukava, prezrivo je turkesao, sipajući psovke i uvrede na „bijedne kaure“. Po turskom adetu sokolilo ga je fanatično alakanje iz hiljada grla, a zurle i borije su nesnosno pištale uz mukle udare talambasa. Ovaj put oglašeni srpski junaci se nisu baš otimali da izjašu u polje pred ovog golemog bukača. Videći to, vožd upita za Kursulu i nađe ga k'o i vazda na osamku, gdje izdvojen na nekom panju ćuti, sjedi i puši. „Brat Jovo, eno u polju naki pustahija traži megdan, a ovi se naši nešto uprpili, pa ako i ti nećeš, moraću ja ići da se bijem“. Kursula skoči na noge: „Eto me odma', gospodaru“, i viknu na mlađe da mu dovedu njegovu silnu zekastu kobilu koju je zvao Strina.

Foto: glassrpske.com

U međuvremenu onaj crni Arapin imenom deli-Mujo još se više pohasio i nadmeno fursatio. Čim ga Kursula ugleda, reče voždu da je u pitanju obična trta (kukavica), haramija i drugorazredni kavgadžija, čija bahatost i galama odaju slabost, pa plaši mečku rešetom.

Izašavši na bojno polje Kursula zaustavi Strinu i svoj čibuk poče na tenane puniti duvanom, ne dajući ni šuplju aspru za tu silnu halabuku. Nehajno je kresao kremen čakmakom i „priždivši“ duvan mirno odbijao dimove. Ličio je na pastira koji spokojno gleda svoje stado na livadi i ne brine ga ako uskoro padne malo kišice.

Taj njegov stav razarao je samopouzdanje Arapina, u kojeg se sve više uvlačio nemir. Kursula lagano pokrenu Strinu, koja je, naoko mirno, nogu pred nogu kročila, dok su joj mišići pod kožom treperili, osjećajući skori megdan. Jovo ponovo zastade, lagano istrese čibuk, vrati ga u čibukčnicu, pa preko ramena poteže svoju široku sablju.

Bedevija je već frktala i nervozno trupkala kopitama, izvijajući vrat kao zmija, a kad je on kucnu petama, u njoj proključa vulkan, pa bijesno njisnu i kao vihor poleti, sipajući varnice iz kopita. Psi još iz daleka nanjuše vuka, pa se u smrtnoj jezi jedni dadnu u bjesomučno lajanje, a drugi podviju rep i cvileći gledaju gdje bi se sakrili. Slično bijaše i sa deli-Mujom, kad mu se uz oštar topot poče munjevito približavati srpski vitez, izgledajući još dva puta veći i strašniji. Istina, Kursula i jeste u tim sudarima izgledao „Bož' ubrani“, surovo i brutalno, što i ne čudi, zna li se da će nečija odsječena glava još prije mraka kapati sa neke vrljike il' žioke.

Turčin u trenu shvati da je došao mečki na rupu, skroz izgubi živce, pa brzopleto jednu za drugom ispali obje kubure i promaši, kukala mu majka. Tad panično okrenu konja i poče bježati nazad u tursku ordiju.

„Da je bilo stati pa gledati“, kad Strina u pobjedničkom zanosu dobi nova krila i kao strijela se stušti za njim ispruženog vrata, dok je Jovan na njoj vitlao isukanom sabljom. Turski posmatrači zamukoše, a oni srpski su u ekstazi „oće stići - neće stići“, glasno bodrili Kursulu i njegovu bedeviju.

Pred samim turskim taborom atkinja dostiže vranca, Kursula se izvi i pridiže u sedlu, sablja sjevnu jednom-dvaput i reski zvuk udarca pomiješa se sa krikom, a Mujova se odrubljena glava zakotrlja po travi. Turci su se ibretili kako ih pred tolikom vojskom obruka ovaj „torlak i mehkiš“ što pobježe, a da sablje ni zveknule nisu, pa je pravo i bilo da glavom plati. Zato ni jedna šešana ni džeferdar ne zapuca na silnog đaura, koji je bio tu pred njima na dvadesetak metara. Pokazaše da znaju cijenit' junaštvo, pa s poštovanjem uzvikivaše: „Aferim, kaurine! Ačkosum ti bilo.“

Po običaju, pored odrubljene glave, od poraženog se uzimao konj i oružje kao trofej, ali i dragocjenosti, ali Jovan kesu sa novcem i odjeću nikad nije uzimao. Tvrdog izraza lica, bez bilo kakve emocije, on polako dojaha među Srblje, koji su mu euforično klicali. Vožd izađe pred njega i snažno ga zagrli: „Brat Jovo, ovo ti nikad neće zaboraviti otečestvo“. Ovaj Kursulin megdan dade snažan polet srpskoj vojsci, koja izvojeva jednu od najsjajnijih ustaničkih pobjeda, do nogu potukavši mnogobrojnije Turke.

Braća delije

Jovan Petrović Kursula je rođen u selu Donja Garevica kod Čačka 1768. godine, u porodici doseljenika iz hercegovačkog plemena Drobnjaka. Nekad se govorilo „od Drobnjaka, od plemena jaka“. Otac njegov, Velimir rano preminu, pa se majka Bojana ili Bosiljka preuda u selo Cvetke kod Kraljeva, gdje je Jovan odrastao sa bratom Milanom kod očuha Ivana Topalovića. Braća izrastoše u prave delije: visoki, širokih pleća, naočiti, ali i nemirnog duha. Milana, suludo hrabra i ponosana, ubiše Turci u selu Tavniku, gdje je služio kod nekog subaše Omera. U svojoj zloći i zavisti Turci su uvijek gledali da nekako smaknu viđenog, „zorli i sojli“ Srbina, da se od njega ne bi rađalo junačko potomstvo. Jova teško pogodi gubitak brata, pa uskoro subaši klanjaše dženazu (sahranu). Poslije osvete, Kursula se odvrgnuo u hajduke i odmah pokaza da ga je Tvorac sazdao od najtvrđeg materijala, tjelesnog i karakternog. Nedugo potom, Karađorđe naveliko zakrvi sa Turcima i poče im otimati Srbiju, pa se Jovan oduševljeno priključi da doprinese spasu i slobodi svoga naroda.

Sa nekoliko drugova priđe vojsci Lazara Mutapa, sa kojim je učestvovao u svim važnijim bitkama ustanka, pokazujući neopisivo junaštvo i smjelost. Posebno se istače na Crnom vrhu 1809, kad Srbi razbiše zloglasne krdžalije Alije Gušanca. Po jednom predanju, kad je 1805. u boju na Ljubiću dijelio megdan sa nekim kabadahijom, Turci uzvikivaše nešto kao „kursula“ što bi značilo „ratnik“. Takođe na turskom jeziku riječ „kuršumla“ znači „moj metak“, pa je i to možda bio povik iz turskog tabora. Elem, tako nastade i njegovo drugo ime, po kojem je bio opštepoznat. Jovan nije koristio vatreno oružje, već je uvijek nosio kratku široku sablju - palošinu, i to ne o bedru, već zabačenu na leđa, da joj balčak viri iznad lijevog ramena. Iz tog položaja lako bi se obrela u njegovoj gvozdenoj desnici, kojom je snažno vitlao sa konja u punom galopu. U borbu se upuštao isključivo kao konjanik i to na vrsnim konjima od kojih ga je najbolje služila pomenuta Strina.

Česti su bili primjeri velikog ličnog junaštva Karađorđevih ustanika, jer kako bi se inače skoro deceniju uspješno nosili sa višestruko brojnijim Turcima. Među tolikim junacima nekoliko njih su se ipak izdvajali. Bez sumnje, Jovo Kursula spada u te junake nad junacima. Njegovoj neustrašivoj smjelosti, hitrini i orijaškoj snazi, kojoj nije bilo ravne, divili su se čak  i Turci, koji ga pominjaše k'o junaka, dodajući i ono: „Aratos ga bilo“ (Đavo ga nosio). Slava nepobjedivog megdandžije mu se proču nadaleko kad, savršeno miran i postojan kao stijena, u epskim dvobojima poče sjeći opasne turske kabadahije. Mnogo je čuvenih gazija glavu zijanilo, nagoneći se da mu „dohakaju“ i ujagme slavu, ali džaba, ne mogoše mu „ni pera odbiti“. Za toliko junaštvo Kursula je tamo dole morao imati jedan parni organ golem ko bisage. Simo Sarajlija i gusle ga opjevaše, a uz ratničke logorske vatre pleo se mit o njegovom junaštvu.

Još je samo Hajduk Veljko toliko slavljen i hvaljen. Pored slične nedostižne hrabrosti i ratničkog gena, njih dvojica su bili podosta različiti ljudi. Veljko bi sa velikom pompom ritualno išao u boj, a potom „sav u zlatu na bijesnome hatu“, ogrnut ćurkom od samurovine, uz muziku i vino je liječio ratnu gorčinu u zagrljaju lijepih žena. Nasuprot njemu, Kursula je bio besporočni skromni asketa. Često bi se osamio i zatvorio i znao pušeći presjediti sate i dane, da ni sa kim ne progovori, pa mu narod  dodijeli oreol usamljenog superheroja. Nije poznato kad i zašto se odmakao od ljudi. Taj krupni plećati čovjek, bijelog tena i dugih čekinjastih brkova, odijevao se prosto. Ispod šubare od jagnjeće kože padala je poduža smeđa kosa, a na malo pognutim plećima nosio je seljački gunj, na nogama opanke, a suknene čakšire je utrpavao u vunene čarape bjelače. 

Imao je neku urođenu odbojnost prema komandi, niti je mario da je sluša, niti je želio drugima komandovati. Naprosto, bijaše vuk samotnjak, pa je za sebe odabrao ulogu slobodnjaka. Iako bez formalnog starješinstva, vožd ga je držao u rangu vojvode i neobično cijenio. Sa druge strane i Kursula je gajio veliko poštovanje prema gospodaru i kao junaku i kao vođi. Samo njemu se bespogovorno pokoravao, uvijek azur da mu ispuni svaku zapovijest.

Nagledavši se gorkih jada narodnih i strašnih zuluma opakih Turaka koji su bili odgovorni za patnje, poniženja i mučeničku smrt hiljada i hiljada Srba, u Kursuli se snažno razbuktao nagon za pravdom i slobodom. Osjetljiv na nepravdu i uvrede, u srcu je nosio živi plamen osvete. Za sva vremena je Turcima postao nesmiljeni dušman, sijekući ih gdje god je stigao. Teško bi za njih ikad mogao biti bolji, a grđi nije imao kud više.

Bez trunke straha je gledao na smrt, prihvatajući je kao neumitnu činjenicu, neodvojivu od samog života. Znao je da bez njenog širokog otkosa turskih i srpskih glava ne može biti ni života ni slobode za njegov narod. Još dok je hajdukovao, smrt ga je pratila sustopice, pa se sviknu na njen hladni dah na vratu, ali je vremenom i taj crni kosač njega prihvatio kao „saradnika“, pa su od neko doba ortački jahali uzengiju uz uzengiju.

Odnos prema istoriji

Onih krvavih dana 1813. kad 50.000 Turaka pod Behram-pašom navali na 12.000 branilaca deligradskog šanaca, Kursula se stalno tukao sa njima u polju. Na samo Preobraženje, on siđe u mali šanac u izgradnji kod vojvode Novaka Boškovića, baš u trenutku kad Turci preduzeše veliki juriš. Tu ga zadesi zla kob, jer se njegov seiz Ljubisav poplaši i negdje nestade sa Strinom, koju je baš tad najviše trebao. Naime, on se nije umio boriti kao pješak i tek je na dobrom konju bio silan i krilat. Pokušavši se probiti do glavnog šanca, Turci ga skoliše i zadobi čak 16 rana od sablji. Na kraju ga kroz plećku probode i koplje koje se tu zalomilo, pa moćni ratnik malaksa i saborci ga jedva iznesoše sa bojišta. Poslije je na opletenoj ljesi od pruća pažljivo prenesen u rodno selo, gdje ga deseti dan 29. avgusta, pričesti prota Antonije prije nego što ispusti svoju vitešku dušu u 45. godini života. Zadnjim riječima je poručio da ni za čim ne žali, sem što mu Gospod ne dopusti da još koje vrijeme posluži majci Srbiji, smičući turske zulumćare. Sahranjen je u porti stare crkve brvnare u Cvetki.

U pauzama bitaka Kursula je obilazio staru majku i tek dovedenu ženu i svake godine rađalo mu se po jedno dijete. Njegovi potomci i danas žive u tom kraju pod prezimenom Kursulići.

Mi koji duže pamtimo u mladosti smo bili opčinjeni vestern filmovima i „kaubojskim“ roto romanima, produktom masovne američke subkulture. Idoli su nam bili Gari Kuper, Van Klif, te špageti Klint (Istvud), koji su u revolveraškim dvobojima poslije napete igre nerava brzo potezali svoje koltove, nakon čega je protivnik završavao na „bat hilu“. Te romantične bajke filmske industrije u suštini su se, po Česlavu Milošu, svodile na to „ko brže puca“. Dok smo se tako divili tim superjunacima (ponekad i antijunacima), koji su često bili tek lovci na slavu, pa čak i dolare, istovremeno, na našu sramotu, skoro ništa nismo znali o stvarnim junacima dvoboja i to onim našim srpskim, koji su u prošlosti dijelili krvave megdane. Osim što su bili stvarne istorijske ličnosti, Kursula i njemu slični vitezovi pripadaju potpuno drugačijem sistemu vrijednosti, jer su se bespoštedno žrtvovali za slobodu svog stradalnog naroda i tu ponovo dolazimo na početak ove priče i pitanja kako i zašto je vrijeme zamutilo sjećanje na njih.

Naime, odavno je jasno da nije samo dovoljno po nekom od zaslužnih ljudi u nekom gradu nazvati neku ulicu. Neophodan je jedan daleko ozbiljniji i sadržajniji pristup kulturi sjećanja, pa i kroz sredstva masovne komunikacije, kao što su TV i radio, filmovi (igrani, dokumentarni, crtani), štampa, stripovi, video-igre i slikovnice, a posebna su priča valjani školski udžbenici. Konačno, treba uspostaviti institucionalno pamćenje, koje će svakom novom pokoljenju pomoći da ostvari pravilan odnos prema nacionalnoj istoriji i kulturi, na čemu bi temeljili svoj patriotski identitet i potreban osjećaj pripadnosti i dužnosti prema svom narodu.

Foto: glassrpske.com

I kobila u legendi

U srpsku istoriju su ušli i mnogi čuveni konji vični boju i megdanu, koji su dijelili vitešku slavu sa svojim gospodarima, kao srčani, inteligentni i odani partneri na bojnom polju. Pjesme opjevaše Markovoga Šarca, Momčilovog Jabučila, Obilićevog Ždralina, pa Kušlja Haduk Veljkovog i Aculu iz Velikog rata.

Među njih je s pravom pribrojana i Strina Jovana Kursule. Kako je pod ovim megdandžijom ranjeno i poginulo nekoliko konja, Karađorđe mu u Topoli pokloni jednu vatrenu arapsku sivu kobilu, „zelenu“ ko onaj Ćopićev vuk. Na prvi mah nimalo se ne dopade Jovanu. Divlje i pomamno je frktala, bijesno glodala đem i ćulila uši. „Gospodaru nije ovo za mene, zla je i mušičava k'o jedna moja strina“.

Đorđije ga ubijedi da je proba, a kad se Kursula naće u sedlu, bedevija suknu k'o krilata i preskoči palisad. Poslije frtalj sata oštrog galopa, hirovita atkinja se pokorila snažnoj volji i mišici Jovovoj, mada je njena žestina i nervoza i kasnije ponekad bila na granici neposluha. S Kursulom je ušla u legendu, u borbi je „čitala“ svaki pokret protivnika i munjevitim manevrima čuvala i sebe i njega od oštrog sječiva.

Autor: Dragan Mijović