Sve se mijenja sem kamenja,

I kamenje samo manje.

Ako imate osjećaj da je život hod usporen i da vam prođe čekajući onda je to zato što je to naša stvarnost. I ne govorim ovo iz neke zle namjere. Mjesto na kojem živim je mjesto na kojem želim da živim – Republika Srpska. Da nije tako već odavno bih bio negdje drugo.

Međutim, ako ima jedna riječ koja opisuje stanje u kojem se naše društvo nalazi već godinama, da ne kažem decenijama, onda je to kamen i okamenjenost.

Ipak, ne bih pisao ovaj tekst samo zbog činjenice da se ovdje već godinama ništa lijepo i progresivno ne dešava. Usporeni su bili i naši preci stotinama godina pod Turcima pa su eto dočekali oslobođenje i nacionalnu emancipaciju.

Ono što meni zaista smeta je traženje oravdanja za tu usporenost tamo gdje ga nema. Na primjer onaj argument, koji sam čuo bar 1000 puta, kako je kod nas OK jer nije bolje ni u drugim zemljama. Znate ono. Rumunija i Bugarska su u EU, pa jel im bolje!? I sama EU se raspada, Slovenija je očaj, a Hrvatska je prezadužena. Albanija je rupa itd. Dakle mi smo super.

Da?

Ne.

Ljudi koji ovo trvde očito nisu makli iz Republike Srpske godinama i nemaju pojma kako se danas živi u tim zemljama. Kako ne bih želio da se raspravljam sa nekim ko je možda na televiziji vidio da u tim zemljama ima prosjaka kako prebira po kontejnerima i beskućnika koji spavaju po stanicama metroa (a i toga ima) odlučio sam se da ovdje dam samo jedan podatak iz izvora koji je manje-više neutralan, a koji će nas, nadam se, probuditi iz ovog opijumskog sna.

Dakle, prema podacima Svjetske banke stopa nezaposlenosti kod nas i u pomenutim zemljama je sljedeća:

1. Rumunija 7%
2. Mađarska 7,8%
3. Slovenija 9,5%
4. Bugarska 11,6%
5. Albanija 16,1%
6. Hrvatska 16,7%
7. Bosna i Hercegovina 27,9%

Ovo su doduše podaci za 2014. godinu (zadnji raspoloživi na sajtu WB), tj. malo bajati, ali su i dalje blizu današnjih vrijednosti. Dakle, referentni.

I sada da se vratimo suštini.

Možete se praviti ludi pa reći da naših 27,9% nije puno lošije od Hrvatskih 16,7% ili Albanskih 16,1%. Možete. Naravno, takva izjava je potpuna besmislica budući da je razlika u stanju u privredi u kojoj je stopa nezaposlenosti od 25-27% i one kod koje je 15-17% zapravo razlika neba i zemlje. Iako je i 15-17% izuzetno visoko po svjetskim standardima, za zemlju u kojoj se stopa nezaposlenosti već decenijama ne spušta ispod 25% onih 17% je raj na zemlji.

A šta reći za Rumuniju i Bugarsku, naše omiljene predmete ismijavanja i poređenja. Ukratko, bolje da ih više nikada ne uzimamo u usta. Ili bar dok se i mi ne učlanimo u EU i spustimo svoju stopu nezaposlenosti na npr. 15% pa da razlika između nas i njih bude jednocifrena. Još gore. Za nas je pojam postala i Albanija. I nije važno što je prosječna plata u Rumuniji, Bugarskoj i Albaniji možda na sličnom nivou kao i kod nas. Jer nije isto kada u porodici rade dva člana za nisku plati i kada radi samo jedan. Ono dvoje je vjerovatno dovoljno za pristojan životni standard, dok je jedno recept za bijedu.

Nije čak ni bitno da li su ove zemlje rezultate postigle u toku pripreme za ulazak u EU ili tek nakon učlanjenja. Nije bitno ni da li se meni sviđa EU sa svojom glomaznom birokratijom kod koje Uredba o prodaji kupusa ima 26.911 riječi. Bitno je da se kod ovih zemalja nešto mijenja. A opšti trend te promjene je pozitivan. To je bitno.

Zbog svega ovoga moramo da se probudimo iz stanja okamanjenosti. Ja se slažem da nismo gori od Rumuna, Bugara i Albanaca. Ili, pardon. Ne moramo da budemo.

Autor: Marko Đogo