Biti šampion ne znači samo osvojati medalje, za to je potreban i karakter. On se stiče vaspitanjem, obrazovanjem i spletom životnih okolnosti. Biti uzor mladima ima svoju težinu, kao i svaka javno izgovorena riječ. Ova titula obavezuje i na poštovanje starijih, jednostavno na ljudskost – ovako je prije nekoliko godina u intervjuu za magazin "Hedonist" počeo svoju životnu priču najmlađi svjetski prvak u istoriji džuda, Nemanja Majdov.

Najbolji džudista iz Republike Srpske, koji nastupa za Srbiju, danas se okitio zlatnom medaljom na grend slemu u Abu Dabiju.

Rođen je u Istočnom Sarajevu 1996. godine, iz priča zna da je djed u vojsci trenirao džudo. Nije ga nikada vidio, ubijen je snajperskim metkom na sarajevskom ratištu u uniformi Vojske Republike Srpske. Sa ponosom ističe, da mu svi kažu, da liči na dedu.

- Džudo je trenirao i otac, ali sa početkom Odbrambeno-otadžbinskog rata to je prestalo. Naučio je mene i brata dosta pokreta, ali mi nismo znali da je to džudo, sve dok se u Istočnom Sarajevu nije otvorio klub. Stefan i ja smo odmah po otvaranju kluba počeli trenirati, ali nismo imali rezulate. Nakon jednog takmičenja, kada je naš klub osvojio dosta medalja, trener je rekao svi su dobri, ali braća Majdov nisu talentovani - prisjeća se višestruki evropski i svjetski šampion, a prenosi portal Vidi Srpsku.

Poslije dolaska kući u suzama, otvoreno je novo poglavlje u životima dvojice dječaka. Uslijedio je razgovor sa roditeljima, ključno je bilo očevo pitanje: Hoćete li da postanete šampioni ili nećete? Nemanja, kroz šalu, kaže da su dvije male žute glave odlučno odgovorile sa velikim "DA".

Od toga dana do danas, Nemanjin sat zvoni u 6.00, trenirao je i trenira tri puta dnevno. Takođe i brat Stefan. Trener im je bio rođeni otac, majka psiholog, podrška, oslonac. Roditelji sa srednjom stručnom spremom nisu imali ušteđevinu koju će uložiti u hobi svojih sinova, podigli su kredite, založili kuću, osnovali klub, napravili teretanu i salu za treniranje. Odlazeći na turnire iz tog hrama sporta, dječaci su počeli da donose medalje.

- Trenirali smo spartanski. Od jutra se kreće: trening, trčnje uz brdo, škola, trening, opet trening. Tata je bio strog, a mama je bila tu da balansira i smiri situaciju. U tom periodu, od 2006. do 2009, bio sam neporažen. Međutim, došlo je vrijeme kada se trebalo krenuti u Evropu na takmičenja, a to je tražilo mnogo novca - sjeća se djetinjstva mladić koji je kasnije bio proglašen za najboljeg sportistu Srbije, Republike Srpske, Crvene Zvezde.

Tada osmogodišnji Nemanja i dvije godine stariji Stefan, jednako dobri, hrabri i odgovorni, međutim kućni budžet nije dozvoljavao minus za obojicu. Nešto je moralo presuditi koji će ići u Evropu.

- Ja sam rekao da ide brat, a on je rekao da idem ja. Umjesto nas odlučio je novčić i čuveno pismo - glava - ispričao je Nemanja.