"Ja šijem da biste vi pisali, jedna vaša rečenica više vredi od 100 mojih lutaka".

Rečenicu u koju je stalo 50 godina ljubavi, uputila je svom životnom saputniku jedna manje poznata beogradska dama. I ono malo znanih detalja o njoj zabilježeno je na osnovu kazivanja njenog supruga. Dok je priča o Vidi Ružić ostala djelimično u sijenci, lik i djela Miloša Crnjanskog – njene jedine i najveće ljubavi – danas su nezaobilazni pri pomenu velikih imena srpske književnosti.

Prva iskra ljubavi između pjesnika i kćeri ministra

Ako su svi veliki umjetnici po pravilu imali svoje muze, za Miloša Crnjanskog je to morala biti Vida Ružić. Za one koji su ih poznavali, nije bilo dileme da je to bila prava, vječna ljubav.

Crnjanski je, doduše, odavao specifičnu narav: moglo se čuti da je nalikovao nadmenom zanesenjaku, rijetko se odvajajući od knjiga koje je često nosio sa sobom. Poeta sa afinitetom prema ekstravagantnim odijelima, ipak, bio je izuzetno obrazovan mladić. Govorio je engelski, latinski, grčki, francuski, španski, ruski i portugalski jezik.

Ništa manje raznovrsna nisu bila ni ostala njegova interesovanja – od pisanja i fudbala do mačevanja i avijacije. No, primjećivalo se da je ljude oko sebe umio da drži na distanci. Zbog prijeke naravi, nerijetko bi dolazio u sukobe sa prijateljima, a pratio ga je i glas da teško odolijeva društvu lijepih dama.

Otud se tokom studentskih dana zagledao u kćer nekadašnjeg dvorskog savjetnika, predratnog ministra prosvjete Dobre Ružića. Od svih beogradskih djevojaka, Vida je bila među najljepšim. Bila je, poput Crnjanskog, i veoma obrazovana, mada po procjeni onih koji su je poznavali, različitija po blažoj naravi.

Pisca je upoznala na času istorije na beogradskom Filozofskom fakultetu. Čuvajući mjesto za prijateljicu, položila je svoj šešir na susjednu stolicu. Crnjanski se, međutim, namjerio sjesti baš pored nje, ne hajući mnogo za Vidin zbunjeni pogled. Njene pokušaje da se objasni prekinula je nonšalantna replika mladog gospodina: "Zauzeto? Pa za mene naravno!".

Od porodičnih raskola do neočekivanih raspleta

Nakon "šaljivog" prvog susreta, naklonost se između Miloša i Vide nije mogla sakriti. Međutim, nisu svi gledali sa odobrenjem na prijateljstvo dvoje mladih. Porodica Ružić, naime, već je dogovarala da mlada Beograđanka pođe za jednog oficira. O tome se saglasio njen stric Žarko Ružić, izričito se protiveći susretima s Crnjanskim.

Mada su joj redovno stizale i pozivnice za dvorske balove, Vida je nastavila da se sastaje sa mladim pjesnikom. No, i djevojčin stric je uporno iznalazo načine da ih razdvoji. Tokom jednog večernjeg susreta na Slaviji, sačekao ih je ponijevši sa sobom drvenu palicu. Kada su pale i žestoke prijetnje, Crnjanski je nekako uspio da izbjegne veći sukob. Gđica Ružić je okončala svađu tako što je otela palicu stricu.

Uvidjevši da se bijes njene porodice neće tek tako stišati, Vida naprasno odlučuje da iz Beograda otputuje u Pariz. Rastajući se pred njen polazak, Crnjanski daje riječ da će redovno pisati svojoj voljenoj.

Međutim, dato obećanje nije ni stigao da ispuni. Mada mu nepromišljeni potezi nisu bili strani, ovim je uspio iznenaditi i svoju "odbjeglu" ljubav. Emocije koje je prema njoj gajio odnijele su naposlijetku pobjedu i nad njegovim domom u Pančevu. Dan nakon Vidinog odlaska stavio je kuću na doboš, te se istog dana ukrcao na voz i doputovao kod nje u Pariz.

Iznenadni preokreti u ovoj ljubavnoj priči donijeli su joj i neočekivani nastavak. Miloš i Vida vjenčali su se 1921. godine, i od tada gđa Crnjanski svom izabraniku ostaje vjerna saputnica. Pedeset godina kasnije i pred kraj svog života, Vida će u testamentu priznati kako je "delila sa njim radost njegove slave i gorčinu njegovog stradanja". Međutim, pravi životni izazovi nastupiće sa izbijanjem Drugog svjetskog rata.

Kao protivnik ideologije komunizma i predsjednika Josipa Broza, Crnjanski je sa suprugom Vidom Ružić bio prinuđen da ostane van Srbije. U emigraciji su proveli još niz godina nakon rata. Preselivši se u London, nastavljaju i skroman zajednički život.

Izazovi zajedničkog života u tuđini

Osim pisanom riječju, Miloš je tih godina zarađivao kao knjigovođa obućarske radnje. Uz to je raznosio knjige i za jednu fimu u čuvenoj ulici Pikadili. Život u izgnanstvu, ipak, nije bio idiličan. Tokom 25 godina boravka u Londonu, Miloš i Vida su često bili na meti emigracijske službe. Konstantne provjere, nenajavljeni dolasci, čak i provale u sobu, pratili su život u tuđini i nemogućnost povratka u zemlju.

No, sve ove nedaće otkrile su i bezuslovnu prirodu njihove ljubavi. Iako novca nije bilo mnogo, Vida je u spisateljskom radu beskompromisno podržavala Crnjanskog. Rado ga je slušala i znala je sve njegove knjige i pjesme. Kako bi zaradili nešto više novca, obrela se u krojačkom zanatu šijući haljine za lutke u modnoj kući "Herods".

I Crnjanski je svojoj izabranici uzvraćao beskompromisnim obožavanjem. Uprkos tome, umjela ga je katkad na ulici zateći u društvu nepoznatih dama: "on zastane, uplaši se, a ja samo mahnem rukom, znam da će doći kući. Posle mi sve ispriča", napisala je jednom prilikom o navikama voljenog supruga.

Dobro ga je poznavala, jer "bio je pravi kicoš i ženskaroš". Nije joj bila strana ni njegova naprasita priroda. Čak i kad bi ulazio u sukobe bez imalo takta, uvijek bi nalazila način da ga izvuče iz nevolje – uz izvinjenja i objašnjenja, tokom svih 25 godina koliko su proveli u Londonu.

Onima koji su pokušali da odgonetnu detalje njenog života, Vida se, pak, činila i plemenitom i jakom. Činilo se i da je uprkos tome često skrivala emocije, ali je na supruga uvijek gledala s bezgraničnim poštovanjem. Bez izuzetka mu se obraćala sa "Vi" i "Vi, Crnjanski", a za sve koji su ih poznavali, bilo je nemoguće zamisliti ih jedno bez drugog.

Prvi i posljednji rastanak: ljubav koju je mogla da rastavi samo smrt

Godine 1965, Miloš i Vida Crnjanski se napokon vraćaju u Beograd. Dvanaest godina kasnije i zašavši u 84. godinu života, slavni pisac je počeo da odbija hranu. Po svjedočenjima njegovih prijatelja, nekoliko trenutaka pred smrt ponavljao je kako bi želio, kada tome bude vrijeme, da njegova Vida počiva pored njega. Posljednji put izgovorivši njeno ime, preminuo je 30. novembra 1977.

Miloš Crnjanski je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju. U želji da sačuva uspomenu na supruga, Vida je darovala novac za osnivanje Zadužbine koja je ponijela piščevo ime. Time se pobrinula da njegova djela budu objavljivana u Srbiji i inostranstvu.

Piše: Marta Levai