Ako si švorc, kupi kiflu i jogurt. Ako imaš marku više, kupi burek.

E,pa, više nije tako! Pite su postale luksuz, a ne doručak koji je mogao da priušti svaki fizikaner. Sada brundamo i kada kupujemo kiflice, i to bez jogurta. I psujemo minimalac.

Ekonomske teorije ostavite za naučne skupove i fakultete. Građani Republike Srpske vide samo da im je još jednom sve poskupilo od 1. januara. Poslije korone, Ukrajine i Gaze, gazde i gazdurine našle su novi razlog da nam stežu svilen gajtan oko vrata; to je povećanje najniže plate sa 700 na 900 maraka. Može im se. Niko nema da provjeri kome su stvarno porasli troškovi poslovanja, kome su otkazani inostrani ugovori, ko je uistinu morao da otpušta radnike, a ko je odlučio da ponovo zagrabi u mutnom. Profiterski.

Država ćuti jer je dobila ono što je htjela, a to je više para od poreza i doprinosa. Jer nije isto kada ih plaćate na 700 i na 900 maraka. Milioni od naših plata su im nasušno potrebni da bi zakrpili rupetinu u budžetu, kako bi mogli da nastave da glume ekonomsku stabilnost Republike Srpske. Istovremeno, ekonomski duplo jača FBiH minimalac je povećala na samo 619 KM.

Šta su dobili radnici u Srpskoj, zbog kojih je navodno povećan minimalac? Nominalno – duplo ništa. Onih 200 maraka razlike unaprijed im je pojela inflacija, ili će baš za toliko da dobiju manje u koverti. Na kraju će još u minus, sve zbog brige predsjednika za njih. Ostaje vječno pitanje da su predsjednika obmanuli kada su ga savjetovali da šokira minimalcem od 1.050 KM, pa da popusti na 900, ili je sam uletio u lijepu priču o najvišem minimalcu u regionu, u odnosu na prosječnu platu.

Kakav „Maršalov plan“, mi smo ekonomsko čudo neviđeno!

Stvarnost je da smo se pružili duže nego što nam je dug jorgan. To znači da su narodu u sred zime gole noge, a da su se vlada i dobrostojeći poslodavci prekrili preko glave. Ćute li ćute jer su i jedni i drugi nedostajuće milione uzeli upravo od kupaca (čitaj naroda). Ako to niste mogli da spriječite, 900 maraka predstavlja medvjeđu uslugu narodu.

Ako je to briga za nas, kakva li će tek biti nebriga.

Autor: Slobodan Popadić