Mala Bojana Tošović, iz Merdara, ove godine bi napunila 26 godina. Ali, tek što je prohodala i počela da izgovara prve riječi, sa ocem Božinom, na današnji dan, 10. aprila 1999. godine, nastradala je od NATO bombi. Tada jedanaestomjesečna beba poginula je u očevom naručju kada su rakete, koje su zasule maleno selo na administrativnoj liniji kuršumlijske i podujevske opštine, pale na njihovu kuću. U ovom napadu jedina je preživjela djevojčicina majka Marija i sama teško ranjena u sedmom mjesecu trudnoće.

Podsjećamo na njenu izjavu od prije 10 godina.

- Iako je sutradan bio Vaskrs, čini mi se da mu se te godine nismo radovali kao ranije - priča Marija i dodaje:

- A i kako smo mogli da se osećamo kada su naše Merdare bombe zasipale svakodnevno. Ipak, niko nije razmišljao o tome da napušta dom, pa smo tako i mi ostali u svojoj kući. I te noći su, malo pre ponoći, prve bombe pale nedaleko od naše kuće. Tada smo suprug i ja sa devojčicom otišli u podrum, ali se on vratio u kuću po Bojaninu flašicu za vodu. Vrativši se, uzeo je devojčicu u naručje i sećam se da je tada jedna bomba udarila u našu kuću.

Iako joj teško pada podsjećanje na trenutke u kojima je izgubila najmilije dijeli ih s javnošću. Zbog, kaže, njihovih duša, ali i ostalih žrtava, pristaje da priča o tragediji koju je doživela.

Pogotovo što je njena Bojana bila najmlađa žrtva NATO agresije.

Bomba koja je udarila u temelje kuće Tošovića zatrpala je tročlanu porodicu, a Marija, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, kaže da ni sada ne zna koliko je dugo bila u nesvjesti.

- Negde pred zoru začula sam glasove brata i oca koju su nas dozivali. Pošto sam se malo osvestila, počela sam da se odazivam kako bi nas lakše pronašli. Kasnije su mi ispričali da su ispod brda materijala koji se srušio na nas prvo uspeli da izvuku Bojanu, koja je bila u Božininom naručju, ali koja nije davala znake života. Međutim, meni su tada rekli da spava, a moja majka ju je odnela do prvog podvožnjaka, odnosno tunela, gde su se njih dve sklonile. Brat i otac su potom, jedva uspevši da pomere poveći kamen od temelja kuće, koji se isprečio između mene i Božine, izvukli i njega. Tada je on još davao znake života, ali je preminuo nedugo kasnije - priča ova žena, koja je, kaže, svjesna svega postala nekoliko sati kasnije u kuršumlijskom Domu zdravlja.

Sa teškim povredama po tijelu i još većim na duši, Marija i danas napominje da ne želi da „uzdiže“ svoju muku. Zahvalna je „Novostima“ koje su prve izvjestile javnost o nesreći koju je doživjela, ali i koje su je, kasnije u prokupačkoj bolnici, kada je 17. juna na svijet donijela Anđelku prve posjetile. Bol jenjava ni šesnaest godina od tragedije, a vrlo često i svojoj djevojčici priča kako su joj nastradali otac i sestrica.

- Uz poštovanje prema svim žrvama bombarodvanja, moram da priznam da me zaboli kada ne spomenu moju Bojanu, koja je bila najmađa „kolateralna šteta“ NATO agresije na našu zemlju - priča Marija čija je tragedija obišla čitav svijet, pisale su Novosti.

- Znam da je i roditeljima Milice Rakić isto kao i meni, ali i moja Bojana zaslužuje da je spomenu, a nadam se da se njih dve sada zajedno negde igraju sa anđelima - rekla je.

Marija kaže da je iz godine u godinu snimaju sa svih svjetskih televizija, ali da se istina da je njena Bojana bila najmlađa žrtva, jedino, izgleda, ne zna u Srbiji.