U travničkoj mahali Zenjak, u kući porodice Antunović, 9. oktobra 1892. godine rođen je Ivo Andrić, sin Antuna i Katarine Andrić. Osnovnu školu završio je u Višegrad, a Veliku gimnaziju u Sarajevo. Prve književne radove objavio je još kao gimnazijalac 1911. godine u sarajevskom listu "Bosanska vila".

Studirao je filozofiju i istoriju u Zagreb, Beč i Krakov. U Zagrebu je 1918. objavio svoju prvu knjigu poezije "Ex Ponto", dok je u Beograd 1920. godine objavio prvu pripovijetku "Put Alije Đerzeleza".

Kao diplomata Kraljevine Jugoslavije službovao je u brojnim evropskim državama, u Vatikan, Italiji, Rumuniji, Austriji, Francuskoj, Španiji, Belgiji, Švajcarskoj i Njemačkoj. Bio je i posljednji jugoslovenski ambasador u Berlin u vrijeme nacističkog režima.

Tokom diplomatske karijere pisao je i objavljivao pripovijetke o životu u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske i austrougarske vlasti. U toku Drugog svjetskog rata, boraveći u Beogradu, napisao je svoja najpoznatija djela: "Travnička hronika", "Na Drini ćuprija" i "Gospođica".

U Stockholm je 10. decembra 1961. primio Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupni književni opus, čime je postao jedini književni nobelovac s prostora bivše Jugoslavije.

Ivo Andrić preminuo je u Beogradu 13. marta 1975. godine.

Njegova književna djela prevedena su na oko 50 jezika i objavljena širom svijeta, zbog čega se smatra najprevođenijim piscem sa prostora bivše Jugoslavije.

Na dan godišnjice smrti velikog Ive Andriću, donosimo odlomak iz romana "Ex Ponto".

Je li vam se ikad dogodilo da, bačeni iz kolosijeka, rečete svagdašnjici: zbogom, i da se vinete, nošeni strašnijim vihorom, zaprepašteni kao onaj kome se tlo izmiče?
Je li vam se dogodilo da vam uzmu sve – a šta se čovjeku ne može uzeti? – i da vam na dušu polože tešku odurnu ruku i da vam uzmu radost i vedrinu slobodna duha; i samu srčanost, koja ostaje kao poslednji očajni dar sudbine, da vam uzmu i da učine od vas nijemo prèzavo ropče?
Raznoliki su i mnogi bolovi koji zadešavaju ljude na ovoj zemlji, gdje se „ljepšom dušom dublje jeca“, ali kog je jedan samo od ovih istinskih velikih bolova zadesio, brat je moj i prijatelj!
Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.

Neumoljivo krute i nepomične planine gledaju s oblačna visa. Visoko ukočeno nebo. Tvrda nemilosna zemlja.
Ne, ništa se neće dogoditi! Ne, planine se neće soriti! Nebo će ostati gordo i hladno na visini!
Izmiče se daljina, gubi zvuk, boje mru u sivom: da se vidi i čuje ropsko krvavo srce kako kuca.
U grmljavini i oblacima dolaze buduća stoleća i gledaju moj sram. Pred očima pokoljenjâ leži moja duša naga i bespomoćna kao prelomljen mač. Žeže me samilostan pogled nerošenih.

*

Trgao sam najviše plodove. Usne su mi bile krvave, žene su mi cjelivale ruke. Prolazile su godine i donosile svoje plodove, a ja sam se nazivao: gospodar života.
Tad ame sila udesni val baci na tvrdu mračnu stazu i sva boja i ljpota života zgasnu na mrežnici mojih očiju. Od svega ne osta ni koliko je pepela na kosi na čistu srijedu.
Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavši je, da mi lakše bude. Gladnu mi je bilo zima, bolio me ja sram moj i tuđi, i udarci i tragovi gvožđa na rukama.
Ko zna od srećnih i slobodnih šta je samoća? Ni pauka nije bilo da jednom niti bar protka moju samoću, a čovjek čije sam korake čuo pred svojim vratima bio je moj neprijatelj.
Bojao sam se i krvi koju sam čuo kako bije u mom ručnom zglobu, jer me je uvjeravala da živim, a to je bilo isto što i patnja.
I mislio sam: Bog ne bi trebao da nas toliko iskušava i da nas dovodi na staršno mjesto, gdje nam je smrt i život jedno te isto. Tada još, ni u najvećoj pokornosti, nisam mogao da shvatim zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da mrzi na svoj život.
I tada kad se je u kapanju miliona jednoličnih minuta, bez ikave nade i promjene, moja duša pretvarala u pustinju koja više i ne žedni, kad su mi rešetke na prozoru bile tako guste da nisam mogao ni ruku pomoliti da mi kane kap kiše ili da me omiluje zalutao vjetar, tada je mojoj duši, kao svetiljka nad mrtvom radosti, planulo ovo svjetlo.

Poimam i shvaćam nevidljivu logiku svih događaja u čovjekovu životu. Ne riječima i ne mislima samo, nego svom dubinom cijelog bića svog osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima.
Ima neznatna formula koja određuje odnos između radosti i bola u našem životu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak.
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.

Često sjedim sate i gledam u hladne jesenje boje. Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu.
Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.
Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nad mnom su kao neprozirne zelene mase vodâ, mir, daljina i zaborav.

*

U našoj kući mora da je već polumrak, jer su naše sobe niske, a prozore zasenjuju stabla puna snijega.
Dok sjedim naslonjen na prozor, meni se priviđa:
U velikoj kuhinji, popločanoj vječno hladnim pločama, zamotani su, tek izvađeni, pečeni hljebovi u vlažne ubruse i sad se puše šireći oko sebe zdravi i jaki miris pečenog tijesta.
Mama je, kao svake subote, zapalila na maši smrekove bobe i šećera i okadila cijelu kuću, a sad, dok u avliji djevojka nešto pere i pjeva, umočila je suh bosiljak u svetu vodu i poškropila budžake.
Ona se postarala.
Sad zastaje i, dok je niko ne vidi, krsti se u polomrak jednog raspela u kutu i kazuje mu sve terete koje ona šutke kroz život nosi i koji po cio dan počivaju u ponosnom blijedilu jednog:
„...dobro, hvala Bogu; kako ste Vi?“

*

Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - Bog znao zašto - jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Jednom sam na maloruskoj ravni našao crven i krupan cvijet: njegova sočna čaška, kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško i razumijevao njen jezik) i naš odnos nije imao nikada određenog imena. Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu.
To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapćući isprekidane riječi o vjernosti.
Koga li sada ljubi ona mlada žena?

*

Epilog

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničnih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!
- Šta si vidio u ljtnji dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
- Hoćeš da usneš, sine moj?
Ne, oče, idem da živim.