Da poslušah upustva Fonda zdravstva Srpske, danas vam ne bih mogao ovu moju priču ispričati.

Dešavalo se svašta zadnjih godina svima, pa i meni, OTROVANI SMO, umirali su mi najbolji prijatelji, korona i vakcine su nas skupo koštale, ipak, najveće trovanje upokojenim nesrećnicima i nama koji životinjarimo u Srpskoj i dejtonskoj BiH je učinio POLITIČKI ŠLjAM, sve potpomognut đavoljim sinovima-mentorima.

Ma koliko ja bio čovjek od iskustva i obrazovanja, ili, ma koliko bilo „malo“ moje znanje o politici, ono je za ovih nekoliko hiljada POLITIČKIH BITANGI koji DECENIJAMA narod gaze po Srpskoj i Federaciji jednako znanju priznatog naučnika sa nekog od prestižnih naučnih instituta u svijetu.

Elem da krenem sa pričom o INFARKTU, bolesti koja da je države i sistema ne bi ni postojala (osim u izuzetnim slučajevima), a stotine hiljada porodica u regiji bi i danas imale sa sobom svoje najmilije, one koji su od infarkta umrli, ili bolje rečeno, bili bi sa svojim porodicama oni koji su umrli zato što nemamo državu u kojoj se zna red i u kojoj se sve preventivno radi, posebno u medicini.

Biće vam jasno zašto ovako žestoko i sa gorčinom pišem kad vam opišem moj infarkt prije šest dana, infarkt koji je u praksi potvrdio moje mišljenje-tvrdnje da je prije 20 mjeseci mog najboljeg druga Dragoljuba Kovinčića-Tigra ubio sistem.

Naime, u petak oko pet ujutro me probudi snažan bol u grudnom košu-neizdrživ, inačija kakav sam, trpio sam najmanje 15 minuta dok nisam počeo glasno da stenjem što je probudilo moju suprugu i spriječilo moju namjeru da me infarkt „dotuče“.

To sam iskreno želio, sve u sebi govoreći, sad, spucaj me, dosta je, jebeš ovaj život, (znaju to moji najbliži, iskreno bih volio da me nema, nego da ovo gledam, znam da mogu mnogo dobra uraditi, a ne mogu od „ustaša“ da dobijem priliku da to uradim).

Znate, pod moju kožu više ne može, previše je negativne energije i nesreće u narodu da čovjek koji se ostvario i sve prošao u životu nema šta tražiti na ovom izopačenom mjestu.

Sudbina hoće drugačije, žena se probudi, sad ne mogu reći pusti me da umrem, ona zove hitnu, oni dolaze (veoma ružno iskustvo), dovoze me sa nesnosnim bolom u Dom zdravlja Pale.

Tamo me dočeka najbolji doktor u domu, specijalista za hitne slučajeve doktor Blagojević.

Tu se desi neki trodon protiv bolova, ništa nije umanjio bol, tražim da mi daju neki nitroglicerin, nešto mi naprskaše, više na jezik, nego pod jezik, uradi doktor na brzinu EKG, kaže infarkt i uputnica, pravac Kasindo (Klinički centar Srbija - sunce ti jebem žarano), kaže, dolje će te primiti, a onda će te voziti za Banjaluku, pa će ti vjerovatno tamo ugraditi stentove (operisati).

Bol me razbija, krećemo iz Pala, sestra pored mene, kombi hladan kao zmija, u pola puta kažem, „vozite me na Koševo“.

Sestra kaže ne može, naravno ja vrisnem, voziteeeeeee me na Koševo, voziteeeeee, ja plaćam sve.

Nazva setra doktora, on odobri (zna me kakav sam u afektu) i stigoh na KUM-urgentni centar Koševo.

Tu me primiše sestra i neki doktor, oko sedam časova je ujutro, bol u grudima ne prestaje, razdire me, taman da me obrade i upute dalje kad uvezoše nekog nesrećnika srednjih godina, sav se trese i ječi, čovjek doslovce umire.

Kažem doktoru, molim Vas, prvo njemu uradite šta treba pa onda meni (kasnije ću saznati ime doktoru - Goran).

Bi mu neugodno, postoje pravila, rekoh guraj, njemu je preče, ode, otpremi Šemsudina, kasnije mog sobnog cimera iu intezivnoj, onda mene i odvezoše me dalje u intezivnu.

Bol me dere, tu neki pregledi, inekcije, mjerenja, dođe sestra Nermina da me dolje obrije, nisam stidan, niti se imam čega stiditi, naprotiv, ipak rekoh izvini.

Ona pozitivna da je na ranu priviješ, kaže „ništa se ne izvinjavaj, stalno ja to radim, svašta sam se nagledala“ i crče od smijeha, tu se oboje ismijasmo ,vjerujte pola bola odnese, reče, sad ideš, biće to sve u redu, staviše me na kolica i odvezoše na Koronarno.

Mog Šemsudina na koronarnom završiše prije mene, osta živ šućur Alahu (ne mogu vam opisati koliko mi je to bilo drago), onda mene odradiše, čitav tim, pet ljudi, pročepiše me, staviše stent,bol skoro da prestade posle operacije, onda pravac intezivna.

Provedoh tu dva i po dana, mijenjaju se sestre i doktori, takvu ljubaznost, pažnju, odnos prema svakom pacijentu, ljudi vjerujte dalje nema, niti treba biti.

Posebno mi je inponovalo što je tu bilo nas oko 15 u intezivnoj, neki pacijenti su poznatiji, neki su „obični“ ljudi, ali to kod doktora i sestara ne igra ulogu.

To me oduševilo, svima se nađu, ja sam tu bio pomoćna sestra, sve jer sam jedini mogao ustati sa kreveta zato što mi je rađen gornji dio tijela.

Bilo je šege, tuge, mog Šemsa sam često obilazio, pretekao je, mada mu moraju raditi i drugu ruku.

Pređem poslije toga u polintezivnu, tu za tri dana dobijem dva doživotna prijatelja, do mene je ležao doktor - hirurg Ibrahim Heljić, smjeran gospodin i još jedan naš mučenik Amir (ne čuje 80%), sa njim smo se malo ja i doktor šalili, naravno iz ljubavi, kako se to ljudi u toj muci zbližiš, hej, samo tri dana, ali tu je doživotno prijateljstvo.

Hvala Bogu, sva trojica smo izašli, ja juče, oni danas, čuli smo se i opet ćemo tokom večeri.

Izvinite na dugoj priči, morao sam ovo opisati da poentiram na dvije-tri važne stvari.

Prvo - stid me je zdravstvenog sistema Republike Srpske, stid me je naziva Klinički centar Srbija u Istočnom Sarajevu, ne zaslužuje ta bolnica iz koje svakodnevno odlaze doktori i sestre naziv Klinički centar.

Kako će zaslužiti kad nemaju većinu timova da bi mogli spasiti na licu mjesta ljudima život, jedan od takvih je i koronarni odjel.

Zašto ovo tvrdim, zato što su mi i doktori na Koševu rekli da ne bih izdržao put do Banjaluke, odakle me zdravstveni sistem Republike Srpske uputio da iz Pala „hitno“ rješavam INFARKT.

To je zdravstveni sistem Srpske isto uradio mom prijatelju-bratu Dragoljubu Kovinčiću-Tigru prije 20 mjeseci.

U dva časa po noći(subota na nedjelju)  bio je primljen sa infarktom, pružili su mu njegu dežurni doktori koji nisu kardiolozi, u nedjelju ujutro nije došao jedini kardiokolg kojeg imaju i čovjek je posle drugog udara umro u 11 časova, devet časova pošto je primljen na intezivnu.

Naravno, rekli su tu nedjelju ujutro da će ga voziti u ponedjeljak za Banja Luku, isto kao da nije imao INFARKT, nego da će mu operisati meniskus.

Znači,  pošto nemaju kardiohirurgije, da su ga odmah posle obrade prebacili na Koševo, već bi ujutro bio operisan(pročišćene vene i stavljeni stentovi i on bi danas sa mnom išao u ribolov, djeca bi imala oca, unučad djeda, a Republika Srpska dobrog čovjeka, priznatog ekonomistu- vrhunskog stručnjaka iz oblasti revizije.

DA POENTIRAM

Tužan sam do sada bio zbog svega (GODINAMA NUDIM JEDNOSTAVNA I SPASONOSNA RJEŠANjA ZA SRPSKU I DEJTONSKU BiH, POKUŠAO SAM DA USABORIM SRPSKU, PATIO SE SA POČETKA GODINE 33 DANA PROTESTOM POSTA NA VODI, SVE DA POKUŠAM IZNUDITI NEKU LjUDSKU KOD POLITIČARA- MOŽDA JE I OVAJ INFARKT POSLjEDICA).

Sad sam bijesan i neću se zaustaviti dok me ovo oštećeno srce služi, neću se zauastaviti dok ne završim sa svim bitangama i uvedem red u sve pore života u Republici Srpskoj.

Zato neka se dobro čuvaju oni koji nas brane, oni koji napadaju one koji nas brane i svi drugi kokošari, jer dok ta politička gamad po medijima jade čini narodu, u domovima zdravlja nema inekcije pod nazivom STREPTAZA, vrlo jeftine inekcije koja blokira infarkt, nemaju osnovne stvari da bi pružili neophodnu prvu pomoć u kritičnim slučajevima, nemaju nam doktori i sestre po bolnicama osnovne materijale za rad, seru im se i u Kasindolu, a i na Koševu u gaće teški bolesnici, sve jer neko neće da nabavi, ili krade pelene za odrasle.

Dužan sam vam gospodo iz medicine, posebno vama iz državnih zdravstvenih institucija, dužan sam da vam se izvinem u ime naroda.

Odlično radite kakve su vam uslove napravile političke bitange, dužan sam da vam se izvinem i da kažem da ću se do poslednjeh daha boriti da se to promijeni.

 P.S. Posebno na kraju moram da pohvalim stručan rad i odnos kompletnog medicinskog osoblja na Koševu, te da im se zahvalim što nisam nijednog momenta osjetio bilo šta što bi bila i pomisao da me drugačije gledaju jer sam Srbin.

Hvala im na tome i poruka onim koji su znajući da sam srpski političar pitali da li će biti rata?

Neće biti rata narode, ne nasjedajte na specijalni medijski rat preko raznih Rama, Z(T)ukana, Suljagića, Bajrovića, Hadžifejzovića i „slobodnih bosni“.

Znači, rata biti neće, ali vam garantujem da ćemo se potruditi da do kraja godine ne bude nijednog političara u Srpskoj i Federaciji koji će smjeti pomenuti rat.