Trudnoća je, za mnoge žene, najljepši period života, satkan od slatkog iščekivanja onog jedinstvenog trenutka kada će se dogoditi čudo, jer je svako rađanje novog života čudesno. Divota života koji se rađa, zakovitla vrtuljak emocija, nemjerljive sreće, malih i velikih želja i nadanja.

Neke se želje i nade, nažalost, ne ostvare. Neke se bebe rode prije vremena i tad počinje borba. Duga i neizvjesna borba za dječiji život, majčin osmijeh i očevu sreću.

O svojim borbama, o borbama svojih mrvica za portal „Katera“ govore žene, članice udruženja „Mrvice“ iz Istočnog Sarajeva.

Znate, otpočela je priču za naš portal Žana Babić, majka heroine Emilije, život piše romane.

- Te 2019. godine sam saznala da sam trudna. Trudnoća je tekla uredno, bez ikakvih tegoba. Dane smo provodili čekajući dolazak bebe u januaru naredne godine – govori nam Žana.

Sjećam se, nastavlja ona, da sam osjećala neopisivu sreću kakvu nikada do tada nisam osjetila.

A onda se, kao balon od sapunice, rasprsnula njena sreća.

- Problemi počinju u novembru mjesecu. Najprije sam dobila visok pritisak, a potom sam počela oticati. Konačna dijagnoza je bila preeklampsija, koja je jedna od vodećih uzroka smrtnosti majke i fetusa u trudnoći. Zbog ozbiljnosti situacije i nemogućnosti zbrinjavanja nedonoščeta u Bolnici „Srbija“, hitno odlazim u Banjaluku – nastavlja naša sagovornica.

Tamo je hitno porađaju carskim rezom 24. novembra. Kako ističe, ni sama nije znala šta se dešava. Roj misli se kovitlao u njenoj glavi, a pomisao da postoji velika šansa da njeno čedo neće dobiti šansu za život, paralisao je.

I zaista, život piše romane, a jedna Emilija je čvrsto odlučila da bude glavni junak jedne priče.

- Beba je bila u inkubatoru, a ja sam mislila: „Sve je u redu, dobija na težini i brzo ćemo našoj kući“. Međutim, nije bilo tako jednostavno – rekla je Žana.

Na tren smo prekinuli razgovor, pokušavajući da jedni od drugih sakrijemo silinu emocija koje su navirale.

Foto: Ustupljena fotografija

Moja beba, nastavlja Žana, imala je 1490 grama i mogla je stati na dlan.

- Tako mala, sićušna i bespomoćna, bila je  priključena na mnoge aparate, a njeno nejako tijelo prekrivale su igle. Željela sam da je zagrlim, na uho joj prošaputam da će sve biti dobro i da se ne boji, a mogla sam samo da stojim pored nje i molim se Bogu da nam je sačuva. I tada kreće naša borba – prisjeća se ona.

Kakvu bitku je vodila ova mala heroina, skoro da ne možemo ni da zamislimo.

Trećeg dana po Emilijinom rođenju, našoj sagovornici ljekari saopštavaju da nalazi nisu u redu i da je vraćaju na odjel intenzivne njege. Tu provodi narednih 40 dana, a analize, dijagnoze, bolnička bakterija i sepsa, postaju njihova svakodnevnica.

Doktori su joj davali male šanse, ali Emilija je odlučila da živi. Djevojčica od 1490 grama naučila nas je ono što mi, odrasli, često zaboravljamo – da moramo živjeti!

Poslije četrdeset dana Emilija smještaju na odjel poluintenzivne njege, u topli krevetić, gdje provodi još 20 dana, a nakon toga, konačno, odlazi u svoj topli dom.

Priznaje, bilo je puno suza, ali je Emilija, koja se izborila sa svim dijagnozama i prkosila medicini i njenim zakonima, dokazala da je pobjednik.

Znate, dodaje Žana, teško je gledati majke pored inkubatora dok pjevuše najnježnije pjesmice i maze stakla inkubatora, jer je to jedini kontakt koji imaju sa svojim bebama.

Ovo je priča o malim herojima, priča o pobjedi života, pa ćemo, u njihovu čast, slaviti život. Emilija za nekoliko dana puni tri godine i zdrava je djevojčica koja može da pomjeri svijet!

- Zahvaljujući zalaganju udruženja "Mrvice", majkama je jednom sedmično omogućena posjeta psihologa, koja je neophodna, jer su majke u tom periodu psihički razorene – zaključila je ona.

Naša druga sagovornica Nikolina Cerovina za trudnoću je saznala u novembru 2019. godine, a kako sama ističe, trudnoća je bila apsolutno uredna. Nikolina je imala starije dijete, sina Despota, koji se, kako nam priča, neizmjerno radovao sestri.

I možda mi nećete vjerovati, dodaje ona, ali o sudbini moje djevojčice odlučila je Sveta carica Jelena.

- Drugog juna, u 33. nedjelji, sam legla da spavam i malo prije toga pročitala članak o Svetom caru Konstantinu i carici Jeleni, koji su se praznovali sutradan, 3. juna. U toku noći sam prokrvarila, a dijagnoza je bila abrupcija, pucanje posteljice. Bila sam životno ugrožena – govori naša sagovornica.

Možete li zamisliti kako je teško kada se sva težina života, kao Atlasu, sruči na leđa?

I tada kreće borba za život, život djeteta. Govoreći o svemu, Nina je rekla da je znala da će njena djevojčica biti pobjednik.

Foto: Ustupljena fotografija

- Djevojčica je rođena carskim rezom i imala je 2175 grama. Strah od neizvjesnosti me razdirao, ali znala sam da će ona biti dobro, valjda je to nevjerovatna povezanost majke i djeteta – nastavlja ona.

Kako ističe, nakon spoznaje da je na svijet donijela bebu na veliki praznik, odlučila je da joj nadjene ime Jelena.

- Iskreno vjerujem u to da je Sveta carica Jelena spasila moje dijete i da će biti njena zaštitnica. Moja Jelena je po rođenju prestala disati, tri minute je bila bez vazduha i imala je krvarenje na mozgu, pa je na preporuku ljekara prebačena u bolnicu na Jezero. Porodila sam se u vrijeme pandemije i posjete su bile zabranjene. Iz bolnice smo dobijali šture informacije o bebinom stanju, a dani su nam se svodili na iščekivanje poziva. Prvi put smo je vidjeli tek 15. juna - nastavlja Nikolina.

Uslišile su se molitve njenih roditelja. U potpunom beznađu, starahu koji parališe, bespomoćnosti i strepnji, naša sagovornica je morala naći snagu.

A onda joj je Jelena, mala kao mrva, ali srca velikog kao okean, pokazala kako se bori za život.

- Dani su prolazili, a ja sam vjerovala da će vremenom biti bolje. Jako je teško gledati svoje dijete potpuno bespomoćno. Vi ste mu majka, imate potrebu da mu pomognete – rekla nam je Nikolina.

Nakon mjesec dana, kao da se desilo čudo. Heroina je počela da napreduje, a danas je Jelena djevojčica koja u potpunosti prati razvoj svojih vršnjaka.

Jelena sad, rame uz rame sa starijim bratom, raste i nema nikakvih zdravstvenih problema. Najveća su sreća svojih roditelja, ali, i pored ogromne radosti, priznaje Nina, ponekad bude besanih noći.

- Ponekad plačem, savladaju me emocije. Čini mi se da nikada neću prestati strepjeti iako i suprug i ja znamo da nam je Bog podario čudo – tiho je rekla Nina.

Naša treća sagovornica Željana Kovačević rekla nam je da je Valentinu na svijet donijela u 31. nedjelji trudnoće. Težila je svega 1190 grama, bila dugačka 40 cm.

Željanina dijagnoza, kao i Žanina, bila je preeklampsija.

- Trudnoća je tekla lijepo sve do petog mjeseca, kada se pojavljuju prvi problemi koje je moj ljekar smatrao nevažnim. Problemi postaju sve veći, pa moja trudnoća završava u 31. nedjelji u bolnici u Banjaluci – rekla je ona.

Nakon prvobitnog šoka, uslijedili su dani u kojim je Željana spoznala istinski strah - strah za život djeteta.

Prve dane života ova mala heroina je, zbog nerazvijenosti pluća, provela na respiratoru, a nakon dva mjeseca borbe, sa svega 1800 grama odlazi kući.

Kako naša sagovornica ističe, prolazila je kroz psihičke uspone i padove, a osjećaj koji je doživjela kada je prvi put Valetinu uzela u naručje, riječima ne može opisati.

Valentina je danas zdrava i vesela dvogodišnja djevojčica koja je izvojevala najvažniju bitku - bitku za život.

-  Želim da se zahvalim ljekarima, ali i Milevi Mirović Tanić iz udruženja „Mrvice“ na nesebičnoj podršci. Takođe, želim da pružim podršku svim majkama koje su se prijevremeno porodile i da im kažem da će se njihove mrvice pobijediti – zaključila je ona.

Foto: Ustupljene fotografije

Žana, Nikolina i Željana za kraj našeg razgovora složile su se da bi pomoć i podrška majkama prematurusa trebalo da bude veća u medicinskim ustanovama i lokalnoj zajednici.

Razgovori sa tri mame iz udruženja „Mrvice“ samo su dio doprinosa portala „Katera“ u podizanju svijesti o prijevremeno rođenim bebama.