Austrougarska okupacija BiH, na osnovu dogovora evropskih sila na Berlinskom kongresu, počela je na današnji dan 1878. godine - taj potez, kako se kasnije ispostavilo, koštaće Austrougarsku nestanka.

Prema državnopravnom statusu, razdoblje austrougarske vlasti u BiH dijeli se na dva perioda - okupacioni i aneksioni.

Tokom okupacionog perioda, koji je trajao od Berlinskog kongresa 1878. godine do aneksije 1908. BiH je bila pod austrougarskom okupacijom, ali formalno i dalje pod državnim suverenitetom Osmanskog carstva.

Vijesti o odlukama Berlinskog kongresa izazvale su uzbunu širom BiH, a prvenstveno među muslimanskim i srpskim pravoslavnim stanovništvom.

Veliki dio muslimanskih narodnih prvaka nije želio da se pomiri sa prestankom turske vlasti, dok je najveći dio Srba smatrao da će zavođenjem austrougarske vlasti biti onemogućeno ujedinjenje Bosne sa Srbijom i Hercegovine sa Crnom Gorom, za šta su se srpski ustanici u BiH borili još od podizanja ustanka 1875. godine.

Pošto je turska vlada bila prinuđena da prihvati odredbe Berlinskog sporazuma, muslimanski prvaci u BiH nisu mogli da računaju na pomoć sultanove vojske, te su odlučili da se sopstvenim snagama pripreme za oružani otpor. Tako je došlo do mobilizacije i stvaranja vojnih odreda.

Do većih okršaja došlo je kod Ključa, Jajca, Doboja, Tuzle i Sarajeva. Oktobra 1878. godine austrougarska vojska je ušla u Sarajevo, nakon čega je cijela BiH bila okupirana, a u zemlji je uspostavljena vojna uprava na čelu sa generalom Josipom Filipovićem.

Glavni organ uprave bila je Zemaljska vlada, koja je vršila vlast preko državnih činovnika i žandarmerije.

Austrougarski ministar finansija Benjamin Kalaj je putem niza političkih i administrativnih mjera pokušao da stvori vještačku "bosansku naciju", ali to nije uspjelo zbog velikog otpora svih naroda u BiH.

Kod srpskog i muslimanskog stanovništva javlja se pokret koji se bori za vjersku i prosvjetnu autonomiju. Srbi traže upotrebu ćirilice, srpskog imena i da sami biraju crkvene starješine i učitelje. Vlasti su 1905. godine odobrile zahtjeve.

Slično je i kod muslimanskog stanovništva, koje dobija vjersko-prosvjetnu autonomiju 1909. godine. Iako se otvaraju brojne škole, i dalje je ogroman broj stanovništva nepismen.

U većim gradovima se otvaraju gimnazije i učiteljske škole. Više škole se izučavaju u inostranstvu. Stvaraju se brojna politička i kulturna udruženja, uglavnom na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.

Srbi 1902. godine u Sarajevu osnivaju "Prosvjetu", muslimani "Gajret", a Hrvati "Napredak".

Oktobra 1908. godine Austrougarska je objavila aneksiju BiH. Ovaj potez naišao je na osudu velikih sila, posebno Rusije. Prekršena je odluka Berlinskog kongresa prema kojoj Austrougarska dobija pravo da zavede red u BiH, a nikako da je pripoji sebi.

Zbog njemačke otvorene prijetnje ratom, Rusija 1909. godine priznaje aneksiju, a za njom su to učinile i Srbija i Crna Gora. Da bi ublažio nezadovoljstvo u BiH, car 1910. godine donosi Ustav i osniva Narodnu skupštinu u BiH.

Ustav nije riješio agrarno pitanje, što je dovelo do ustanka kmetova u Bosanskoj Krajini, Posavini i Semberiji. Ustanak je ugušen, a kmetovi dobijaju pravo na dobrovoljan otkup.

Omladina iz redova sva tri naroda stvorila je tajnu organizaciju nazvanu "Mlada Bosna", čiji je cilj borba protiv austrougarske okupatorske vlasti.

Metodi borbe su atentati na značajne austrougarske nosioce vlasti u BiH, a kao krajnji cilj određeni su - oslobođenje i ujedinjenje svih južnoslovenskih zemalja.

Rukovodeći se tom maksimom, Gavrilo Princip je 28. juna 1914. godine izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda.

Austrougarska je po svaku cijenu željela da za taj atentat optuži Srbiju, pa je poslala Beogradu ultimatum koji nije mogao da prihvati.

U ratu koji je uslijedio, Austrougraska monarhija je nestala, a srpska vojska je ratnim pobjedama omogućila stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.