Maglić - najviši vrh BiH i Republike Srpske visok 2386m n/v je izazov za svakog planinara. Ljubica Stanić, osmogodišnja planinarka iz Istočnog Sarajeva, djevojčica koja sada treba da pođe u treći razred Osnovne škole “Sveti Sava” najmlađa je planinarka iz ovog grada, a možda i RS i BiH (ili među najmlađim) koja je izašla na vrh Maglić “Poštarevom stazom” i istom se vratila.

Postoji velika razlika kojom stazom se ide, je li to staza sa Trnovačkog jezera gdje nema detalja penjanja stijene i postavljenih sajli ili je to staza sa Prijevora i “Poštareva” staza gdje imaju sajle i dosta teških detalja za penjanje, a posebno za silazak gdje i odrasli iskusniji planinari imaju poteškoća.

Ljubičin otac, Miodrag kaže da je ona često gledala slike i video snimke sa uspona na ovaj vrh, a onda bi uzela bojice i papir pa crtala planinu i vrh onako kako ga je doživljavala.

-S vremena na vrijeme bi išla na pojedine planinarske ture prilagođene njenom uzrastu, ali je stalno pitala za Maglić. Objašnjavao sam joj da je to najviši vrh države visok 2386m n/v, da za to treba još da poraste, da je to ozbiljna planina i da je to dosta naporno, da ima sajla i da se mora znati penjati, kao i imati dobru kondiciju i da će nekada ići na Maglić, a ona me je svaki put iznenađivala svojim odgovorima – kaže Miodrag.

Njena odlučnost i upornost oca je natjerala da počne razmišljati o njenom pokušaju uspona na Maglić.

-Dogovorili smo se da počnemo sa pripremama misleći da ću ja to uspjeti da produžim za barem još godinu dana. Aktivno je učestvovala u svim aktivnostima, od odlaska u prodavnice planinarske opreme, kupovine opreme, odlaske na lakše uspone Volujak, Trebević, Visočica, Treskavica, vodopad Skakavac, Trnovačko jezero itd. Svaki put je prevazišla moja očekivanja i prevazilazila svoj uzrast – ističe Miodrag.

-U pripreme smo uključili i vožnju bicikla, a u kući bi se često igrali sa planinarskom opremom učili kako se šta koristi, gledali fotografije i razgovarali o planinama. Maglić je zaista ozbiljan vrh i za dosta starije i iskusnije planinare, a posebno tzv. “Poštarevom“ stazom kojom smo planirali da izvršimo ovaj uspon. Prije same odluke da li da idemo, bilo je potrebno isprobati uspon uz sajle i da li postoji strah od visine, a za tu vježbu otišli smo na Treskavicu u podnožju vrha Treskać, na dosta težak teren pun sipara, zarastao i velikog nagiba, da bismo vježbali uspon sajlom uz kuloar. Tu sam ostao bez teksta – priča Miodrag.

Ističe da je Ljubica svaku riječ  upijala, a pokreti i vještina kojom je radila su bili kao da godinama penje takve detalje i koristi opremu.

-Rekla mi je: “Tata, idemo na Maglić samo dok malo prođu ove vrućine”. Ja više nisam imao odgovor. Pratili smo vremensku prognozu i odredili da dan uspona budu 27. i 28. avgust. Napravili smo plan, a na usponu nam se pridružio naš kum Predrag Krstović, čemu se Ljubica posebno obradovala jer on pravi najljepše fotografije i ima veliki fotoaparat – priča ponosni otac.

-Krenuli smo prema Tjentištu u “Domaćinstvo Ikonić” gdje će nam biti kao i obično baza, gostoprimstvo, ugodan smještaj i sve što nam je potrebno da bismo sutradan odmorni i spremni krenuli na završni uspon. Dogovorili smo se da ustajanje bude u 5.30 časova , na prvi zvuk alarma na telefonu već je bila van kreveta i počela sa oblačenjem. Vožnja kroz prašumu Perućicu do polazne tačke “Lokva Dernečište” i polazak na stazu u 7.30 časova. Na početku staze stoji markacija i table obavještenja prema kojima je do vrha Maglića potrebno 4 sata, a to znači da toliko treba odraslom prosječnom planinaru. Penje se oko 800m visinske razlike u dosta kratkoj stazi, što znači da je veliki uspon. Stazu kao i sam Maglić poznajem odlično, ali sada je drugačije – priznaje Miodrag.

-U prvom dijelu staze krećemo se kroz šumu, gdje uz stazu beremo maline i šumske jagode. Prvu pauzu pravimo na livadi sa koje se pruža pogled na sam masiv i gorostasa koji nas čeka visoko gore, okružen zastrašujućim stijenama. Doručak na livadi sa pogledom na Maglić. Nastavljamo kretanje do početka stijena gdje su postavljene prve sajle. Stavljamo na sebe potrebnu opremu, kacigu, pojas, osiguranje i krećemo uz stijene, mokre i klizave. Greška se ne smije desiti. Provjeravamo sve još jednom, spremna je. Ja idem prvi, Ljubica je užetom vezana za mene, a Peđa ide iza nje da pomogne. Savladavamo prvu stijenu gdje počinje sajla uz njen komentar: “E, ovo je pravo planinarenje”. A onda jednu za drugom glatka kamena ploča, priječanje preko stijene, veliki usjek, zakači se, prekači se, stalna dinamika pokreta. Ljubica svako uputstvo sluša i do krajnjih detalja radi po propisu – ističe Miodrag.

On dodaje da je planinario sa dosta planinara, posebno po Magliću, ali takvu odgovornost, takav fokus na radnju nije vidio.

-Pokušavam da pravim češće pauze da se ne umori, da popije dovoljno tečnosti i napravi predah, osvježi se, pojede čokoladicu ili suvo voće. A ona mi kaže: “Samo ti govoriš hoćemo li malo odmoriti” i smijeh. Nastavljamo strmim dijelom prema prevoju odakle se vidi vrh. Sunce već dobro grije, ali kao i uvijek na planini ima malo svježeg vjetra. Prilazimo završnom dijelu, penjemo se uz brid stijene gdje je sa desne strane litica, duboka nekoliko stotina metara. Na tom dijelu nema sajle i postavljenog osiguranja, pa sigurnim i pažljivim korakom prelazimo taj dio i izlazimo na sam vrh Maglića u 12 časova. Shvatam da smo samo pola sata išli duže od napisane satnice na tabli,na početku staze – kaže Miodrag.

-Na vrhu radost, ali Ljubica kaže: “Ovo je samo pola puta, treba se i vratiti odakle smo krenuli, kako si mi rekao, a čestitanje je tek kada se vratimo sigurno i bezbjedno, uspon nije obavezan ali povratak jeste”. Koliko je pažljivo slušala naše razgovore, a mislio sam da nije zapamtila ni dio toga. Ručak na vrhu, oblak zaklanja sunce, pravi nam hlad, vrijeme za poželiti, uživamo u pogledu, pokazujem joj sada kuda smo išli na Trnovačko jezero, gdje je Volujak, a gdje je Zelengora gdje ćemo ići – priča ponosni tata.

-Odmor na vrhu sa uživanjem, Peđa liježe na travu, zaspa, stavljam podmetač. Zaspa i Ljubica. Posmatram je, miran dječiji san – dodaje on.

Poslije odmora uslijedio je povratak koji je na ovakvim stazama uvijek teži dio jer je potrebno otpenjavati unazad pojedine dijelove ili licem biti okrenut prema provaliji što može izazvati strah i paniku.

-Silazimo sa vršnog grebena, a onda lakšim dijelom do mjesta gdje nas čekaju sajle, otpenjavanje i rješavanje situacija. Silazimo polako i sigurno, rješavajući jednu za drugom, stepenik po stepenik, stijenu po stijenu. Silazimo na onaj sigurniji dio koji vodi livadom. Vidi se zadovoljstvo na licu jedne osmogodišnje djevojčice iako ona nije još uvijek svjesna situacije i svog uspjeha u planinarstvu. Osmijeh ne silazi sa njenog lica, a umor se ne vidi.

Iz pravca Durmitora dolaze tamni oblaci, malo požurujemo kao da nismo već devet sati proveli u planini. Dolazimo do auta, sada smo na sigurnom, čestitanje i pravo oduševljenje.

-Znajući šta Maglić znači u svijetu planinarstva, izlazak jedne osmogodišnje djevojčice koja se planinarenjem bavi manje od godinu dana, aktivnije tek tri mjeseca je za svaku pohvalu, divljenje i slobodno se može nazvati podvigom. Pravimo supu za okrjepljenje, ali jako nevrijeme nas je natjeralo da je pojedemo u autu, pljusak, šuma, grmi, sijeva, a mi u vozilu na sigurnom, smijemo se i analiziramo. Opet nam je Maglić dozvolio da budemo srećni, dao nam je priliku, uskladio je vrijeme i uslove, a mi smo mu se zahvalili i obećali da ćemo se družiti još mnogo puta – završava ponosni otac.