Sergej Aleksandrovič Jesenjin, ruski pjesnik čija je lirika prešla granice njegove domovine, postao je sinonim za mladenački bunt, nježnost i tragičnost. Zajedno uz Tolstoja i Dojstojevskog jedan je od najpoznatijih Rusa u književnosti.

Rođen je na današnji dan 1895. godine selu Konstantinovo, blizu grada Rjazan.

Rano d‌jetinjstvo proveo je s bakom na selu, što je duboko uticalo na njegovu poeziju jer će kroz njegove stihove rusko stelo ostati čisto, često romantično oslikano, kao simboli nevinosti i čistoće u kontrastu s urbanim životom.

Stoga se njegova rana poezija prvenstveno zasnivala na ruskom folkloru.

Svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom "Radunica" objavio je 1916. godine. Ova zbirka, prepuna pjesama o ljubavi i običnom životu napravila je od Jesenjina omiljenog pjesnika.

U ranim dvadesetima, preselio se u Petrograd, današnji Sankt Peterburg, gd‌je je brzo stekao reputaciju buntovnog pjesnika.  Paralelno s njegovom pjesničkim uspjehom, njegov privatni život bio je ispunjen turbulentnim veza, alkoholom i skandalima.

Jesenjin je bio česti posjetilac moskovskih kafana, u kojima je recitovao, ali i pretjerano pio.

U tom periodu objavio je nekoliko zbirki pjesama, kao što su “Trerjadnica” i "Pjesme kavgadžije", a 1921. godine napisao je i poemu "Pugačov", veličajući pobunu seljaka protiv vladavine Katarine Druge u 18. vijeku.

U jesen 1921. godine Jesenjin upoznaje američku plesačicu Isidoru Dankan, ženu koja je bila 18 godina starija od njega i koja je znala samo nekoliko ruskih riječi. Imali su buran odnos, a uprkos razlici u godinama i kulturi, njihova veza odražavala je zajedničku strast prema umjetnosti i slobodi. Nažalost, Isidora je preminula tragično, kada joj se tokom vožnje u „Bugatiju“ dugi crveni šal upleo u točak vozila i ugušio je.

U doba kada je Rusija prošla kroz revolucionarne promjene, Jesenjin nije krio svoje kritičko stajalište prema boljševicima. Iako je početno podržavao Oktobarsku revoluciju, s vremenom je postao sve kritičniji prema novoj vlasti, što je dovelo do napetosti s režimom.

Neko vrijeme Jesenjin je pisao kafansku poeziju u ciničnom stilu koji se jasno ogleda u zbirkama "Ispovijest huligana" i "Moskva kafanska".

Pjesmom "Surovi oktobar me je obmanuo", otvoreno je naglasio svoje otuđenje od boljševičke Rusije i okrenuo protiv sebe tadašnju Staljinovu vlast.

Njegovo posljednje veliko djelo poema "Crni čovjek" predstavlja nemilosrdnu kritiku sopstvenih neuspjeha.

Uprkos njegovom talentu i uspjehu, Jesenjin je često bio u sukobu sa sobom. Borio se s depresijom i unutarnjim demonima, a njegov turbulentan život dosegao je tragičan vrhunac  28. decembra 1925. godine kada je, sa samo 30 godina, pronađen mrtav u hotelu u Lenjingradu.

Prema zvaničnoj verziji vlasti, Jesenjin se u stanju nervog rastrojstva ubio, međutim, nova otkrića istoričara književnosti govore da je Jesenji, možda, ubijen i da je sve predstavljeno kao samoubistvo.

Sergej Jesenjin ostavlja za sobom naslijeđe koje je duboko ukorijenjeno u ruskoj kulturi. Njegova poezija, koja je često bila melankolična i introspektivna, ali istovremeno i buntovna, postala je simbolom ruske duše u jednom od najburnijih razdoblja njene povijesti.

Pjesma o keruši

Jutros u košari, gdje sja, šuška
Niz rogoza žućkastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nježno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbježno,
Iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domaćin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode …
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,
I ližući znoj s bedara lijenih,
Mjesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mjesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.

Nijemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz brijeg,
Pale su i njene oči pseće,
Kao zlatni sjaj zvijezda, u snijeg.