Direktor Dokumentaciono-informacionog centra "Veritas" Savo Štrbac izjavio je Srni da u danima sjećanja na srpsko stradanje u "Oluji" svijet treba podsjetiti na činjenicu da je hrvatsko pravosuđe ubistvo svojih državljana, jedanaestogodišnje Nevene Rajić i njenog osmogodišnjeg brata Žarka na Petrovačkoj cesti 7. avgusta 1995. godine, okvalifikovalo kao "ratnu štetu za koju država ne odgovara".

Štrbac je podsjetio da je Opštinski sud u Zagrebu, odlučujući o tužbi roditelja mališana Slavice i Spase Rajić protiv države Hrvatske za naknadu štete, odbio njihov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je to što se dogodilo ratna šteta, te naložio da Rajićevi plate sudske troškove od 8.000 evra.

- Zamislite kako je bilo Rajićima tada. Pored sve boli sa kojom žive - da dobiju i taj šamar od države u kojoj su rođeni - da su im djeca samo `ratna šteta` - rekao je Štrbac.

On je precizirao da ratna šteta znači da se neko našao u vrijeme i na mjestu gdje su se sukobile dvije strane i pucale jedna na drugu.

- Svi znamo da to nema veze sa realnošću, da nije bilo nikakvog sukoba, jer nije bilo vojske. Kolone izbjeglica su bježale od Hrvatske, od njihove vojske, njihovih aviona i njihovih tenkova i onda su naišli avioni i tukli po njima - podsjetio je Štrbac.

On je napomenuo da je zagrebački sud u presudi donesnoj krajem oktobra 2024. godine konstatovao da je u ovom slučaju nastupilo zastarjevanje, kao i da je učinjen namjeran previd da krivično djelo ratnog zločina nikada ne zastarijeva.

- Budući da krivično djelo ratnog zločina ne zastarijeva, ni odštetni zahtjev za to djelo ne mora da zastari - objasnio je Štrbac i dodao da je pažljivo analizirao ovu presudu, te da u svom dugom radnom vijeku nije naišao na nestručniju i površniju.

On je naglasio da je Spase Rajić, otac ubijene Nevene i Žarka, našao snage da u Posebnom odjeljenju za ratne zločine, u Beogradu, 27. juna prošle godine, svjedoči na suđenju četvorici oficira Hrvatskog ratnog vazduhoplovstva optuženim za zločin u "Oluji" u avgustu 1995. godine.

- Zajedno sa Spasom svjedočila je tada i Jovanka Vuković, čiji su trinaestogodišnji sin Darko i suprug Krstan poginuli u istom napadu. Naime, Rajićeva djeca su prije napada prešla u kabinu kamiona Vukovića da bi se družila sa malim Darkom i tad su pogođena - rekao je Štrbac.

Štrbac je naveo da su i jedno i drugo tada iznijeli potresne detalje i posvjedočili da su ostatke svoje djece dobili u najlonskim kesama.

On je istakao da na ove karakteristične slučajeve treba stalno ukazivati jer neki doživljavaju žrtve "Oluje" samo kao brojke i golu statistiku.

- Kada se kaže brojka i da je njih 1.904 stradalo, a od toga desetoro djece, neko će reći da to nije ništa strašno. Ali, kad se ispriča priča o maloj Neveni, Željku, njihovom drugu Darku, shvata se tragedija - i pojedinačna, i tragedija jednog naroda, i da je zločin nad njima više od statistike - ukazao je Štrbac.

Štrbac je uvjeren da su sazreli uslovi za donošenje osuđujuće presude optuženim za zločin na Petrovačkoj cesti, bez obzira na to što je na posljednjem ročištu izostalo svjedočenje tri svjedoka u vezi sa stradanjem porodice Drča, iz koje su poginuli baka i dvoje unučadi.

- Ubijeni su šestogodišnji Jovica, njegova sestra od strica Mirjana Dubajić /21/, koja je u trenutku smrti bila u poodmakloj trudnoći, te njihova baka Darinka /68/. Roditelji dječaka nisu došli na posljednje ročište. Oštećeni i ne moraju da dođu da svjedoče. Imamo dosta materijalnih dokaza i vještačenja da se sve ovo završi. To je zrelo za presudu i to da bude osuđujuća. Stradali su civili. Nije sporno čiji su bili avioni - naglasio je Štrbac.

On je ukazao da optužene oficire Hrvatskog ratnog vazduhoplovstva niko ne tereti da su oni upravljali avionima iz kojih je gađana izbjeglička kolona na Petrovačkoj cesti, nego po komandnoj odgovornosti, jer su dvojica bili komandanti eskadrila, a dvojica komandanti baza.

Optužnicom za zločin na Petrovačkoj cesti obuhvaćeni su pripadnici Hrvatskog ratnog vazduhoplovstva Vladimir Mikac iz Ptuja, Zdenko Radulj iz Osijeka, Željko Jelenić iz Pule i Danijel Borović iz Varaždina.

Oni nisu dostupni pravosudnim organima Srbije, pa im se se sudi u odsustvu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a na teret im je stavljeno ubijanje i ranjavanje civila, kao i uništavanje imovine.