Kragujevčani Ana i Darko Spasić imaju kuću punu radosti, jer podižu čak sedmoro djece. Priznaju svi, uželjeli su se škole u koju su krenula četiri đaka, a priprema nimalo nije bila jeftina.

Ana i Darko vjenčali su se prije 18 godina i već nakon godinu dana dobili prvo dijete, Milicu, koja sada ima punih 17 godina. Naredne godine dobili su Teodoru, a dvije godine potom i Anastasiju (14). Sljedeća prinova bila je Marija (11), a za njom je stigla i Đurđija (5). Gavrilo, jedini dječak, ima tri godine. Najmlađa, Vasilija je još beba, jer je došla na svijet 14. januara ove godine, piše Blic.

Obaveza u ovoj mnogočlanoj porodici ima puno. Ali početak školske godine je poseban događaj, jer imaju čak četiri đaka. Dva srednjoškolca i dva osnovca. Milica ide u treću godinu gimnazije, Teodora je drugi razred u Drugoj tehničkoj školi na smjeru za dizajn. Anastasija je osmi razred, a Marija ide u peti razred osnovne škole.

Đurđa i Gavrilo kreću u obdanište. Samo Vasilija ostaje kući sa mamom.

– Jedva čekam da krenu u školu jer mislim da je to mnogo bolje nego onlajn nastava. Prije svega, zbog njih, jer treba da se druže sa djecom i da direktno slušaju nastavu. Za nas je period kada su slušali nastavu od kuće bio jako komplikovan. Četiri učenika koja treba da prate nastavu od kuće. Gužva oko televizora i oko kompjutera, ne može se u isto vrijeme, i bilo je nemoguće to uskladiti. Cijelog dana čitanje, pisanje, praćenje – priča Ana Spasić.

Da je bolje da djeca krenu u školu, misli i Darko.

– Za vrijeme izolacije i zabrane kretanja svi smo bili u kući, imamo i dvorište, pa su tu djeca izlazila. Ali važno je da se kreću, da se druže sa svojim vršnjacima. Ako su već uvedene neke mjere predostrožnosti i zaštite od zaraze, onda će da se poštuju. Normalno je da se održava higijena, da se peru ruke sapunom. Pa to je bilo i kada smo mi bili đaci. Većina roditelja je u anketama htjelo da djeca idu u školu. Teško je motivisati djecu u ovo vrijeme da uče od kuće – kaže Darko.

Za ove đake je potrebno obezbjediti udžbenike, pribor, sveske. Za Mariju i Anastasiju udžbenike dobijaju besplatno, jer su one treće i četvrto dijete. Ali za Milicu i Teodoru kupuju. Sveske za sve. Sve to košta oko 60.000 dinara (oko 1.000 KM).

– Kupujemo knjige na rate, i izađe nam oko 5.000 dinara mjesečno. Ono što može da se kopira od knjiga, to radimo da uštedimo. Za Teodoru je to malo specifično, jer su potrebne boje, papiri. Štafelaj smo dobili na pozajmicu – objašnjava Darko.

Spasići kažu da treba da se bude pravi finansijski akrobata da bi se podmirile sve potrebe za mnogočlanu porodicu. Darko radi kao medicinski tehničar u Hitnoj pomoći, a svira i u jednom rok bendu. Ana je ekonomista, i radi u jednoj privatnoj firmi za minimalac, i to u proizvodnji, ne u svojoj struci.

Najveći izdatak je za hranu jer treba svaki dan napraviti 27 obroka, a preko toga obezbjediti i užine, voće, pa i poneki slatkiš.

– Imamo ideju da nabavimo neki plac u blizini grada, da možemo da proizvedemo hranu, da zasadimo baštu, jer su nam troškovi veliki. Nama treba kilogram mesa dnevno, i to je minimalno jer spremamo uglavnom kuvana jela. Naša djeca su skromna, nemaju velike prohtjeve, ali kada ih ima puno i kada se sabere koliko radnih dana im treba za užinu, dobije se velika suma – kaže Ana.

Kćerke atletičarke

Četiri djevojčice se bave atletikom, i sport iziskuje troškove. Sprinterice nasljeđuju jedna od druge, ali opet je potrebno ulagati u opremu, jer par patika za skakanje koštaju oko 100 evra.