Na današnji dan, prije tačno 120 godina, rođena je Desanka Maksimović, pjesnikinja koja je obilježila naša djetinjstva i iz čijih smo stihova učili šta znači čista i iskrena ljubav, koju ni vrijeme ni smrt ne mogu da pokvare.

I sve do trenutka kada je njeno srce stalo, 11. februara 1993. godine, ono je kucalo za jednog jedinog muškarca, Sergeja Slastikova Kalužanina, iako njega kraj nje fizički nije bilo već skoro dvije decenije.

– Ja sam se udala za čovjeka kojeg je moje srce tražilo, bez obzira na to što je bio siromašan. U njemu sam našla ono što sam željela – ispričala je Desanka u intervjuu za NIN, godinu dana pred smrt, te otkrila da ne žali što nisu imali potomstvo, jer su pjesme bile njena deca, a osjećaj materinstva proživjela je odgajajući brojnu braću i sestre.

Mnogi smatraju da je najljepše pjesme napisala tek nakon smrti ljubavi svog života. Jedna od njih je i “Sreća”, koja predstavlja čistu ispovjest njenog srca i jasan dokaz o tome da je u Sergeju nalazila sreću čak i kada je napustio ovaj svijet.

U današnje vrijeme, kada je sve ludo i brzo, a ljubavi se gase tek što su planule, lijepo je podsjetiti se da može trajati i vječno – samo ako se želi.

Pročitajte još jednom naglas ovu pjesmu i preispitajte se – da li ste ikada tako voljeli.

„Ne merim više vreme na sate,

ni po sunčevom vrelom hodu

dan mi je kad njegove se oči vrate

i noć kad ponovo od mene odu.

Ne merim sreću smehom, ni time

da li je čežnja moja od njegove jača;

sreća je meni kad bolno ćutim s njime

i kad nam srca biju ritmom plača.

Nije mi žao što će života vode

odneti i kaplju moga življenja;

sad neka mladost i sve neka ode;

on je stao kraj mene pun divljenja“.