Istočno Sarajevo je izraslo tiho, iz potrebe čovjeka da iščupane korijene ponovo poveže sa zemljom i negdje ostane. Da nešto sačuva i nekome pripada.

Istočno Sarajevo izraslo je iz sudbina ljudi koji su, krenuvši u neizvjesnost i bespovrat, na praznom prostoru podizali grad koji je dublji od kamena od kojeg je sazidan.

I zato ovaj grad nisu najprije činile zgrade, nego imena. Ljudi koji su živjeli skromno, u tišini stvarali, učili druge i tiho vjerovali da svaki njihov trud ima smisla, čak i onda kada ga niko ne čuje i ne vidi.

Danas njihova imena nose ulice koje pričaju o čovjeku, djelima, vremenu i vrijednostima koje su nadživjele i njega i vrijeme u kojem je živio.

Upravo zato pokrećemo seriju tekstova posvećenu znamenitim ličnostima čija imena žive na kartama Istočnog Sarajeva. Svakim novim tekstom vraćamo im život i podsjećamo na vrijednosti koje su nosili i čuvamo od zaborava ono što je dio našeg zajedničkog nasljeđa.

Vasilj Grđić – zaboravljeni vitez srpske istorije

Vasilj Grđić, rođen u Gacku 1875. godine, bio je srpski prosvjetni radnik, publicista, političar i nacionalni borac, jedan od najznačajnijih predstavnika srpskog otpora austrougarskoj vlasti u Bosni i Hercegovini.

Poticao je iz ugledne gatačke porodice Grđić, a već sa tri godine ostao je bez oca Riste, što će rano obilježiti njegov život i dodatno učvrstilo njegov snažan, nepokolebljiv i buntovnički karakter.

Njegov stariji brat bio je poznati etnolog i publicista Luka Grđić Bjelokosić, dok je sa bratom Šćepanom, takođe politički aktivnim, ostao upamćen kao jedna od čuvenih „gatačkih dvojnica“.

U autobiografiji Vasiljevog najstarijeg brata Luke Grđića Bjelokosića, koju je objavio Vladimir Ćorović 1919. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovini, Luka o porijeklu svoje porodice piše: „Naša porodica je iz Domrka u Gacku, ali su mi preci poodavno doselili u Mostar. Naše najstarije prezime je Bjelokosići, ali kako u Hercegovini mnogo porodica ima nadimak, koji se posle usvoji, tako je i naša porodica mijenjala svoje prezime, te je danas poznata pod imenom Buhe, izuzev naše kuće koji se zovemo Grđići”...

Školovao se u Gacku, Mostaru i Sarajevu, a studije je nastavio u Beču i Gracu, gdje je završio filozofiju. Još kao gimnazijalac uključio se u rad srpskih omladinskih organizacija i rano postao jedan od najaktivnijih predstavnika mlađe generacije srpskih nacionalnih radnika.

Bio je urednik i saradnik više srpskih listova, među kojima su „Srpska riječ“, „Narod“ i „Pregled“, ali je najdublji trag ostavio u Srpskom kulturno-prosvjetnom društvu „Prosvjeta“. Od 1907. godine bio je njen generalni sekretar i gotovo tri decenije jedan od ključnih ljudi njenog rada. Zahvaljujući njegovom angažmanu, „Prosvjeta“ je izrasla u jednu od najvažnijih srpskih kulturnih i prosvjetnih institucija u Bosni i Hercegovini.

Grđić je bio i poslanik u Bosanskom saboru, gdje je zastupao srezove Gacko, Bileća i Nevesinje. Poznat po oštrim i principijelnim govorima, nije prihvatao kompromise sa austrougarskim vlastima. Njegov stav najbolje oslikavaju riječi koje je zapisao u prvom broju „Srpske riječi“:

„Nikakav narod nije došao do svoje sreće ćutanjem ni tuženjem, nego otvorenom borbom protiv svakoga ko mu stoji na putu i priječi mu da se može pravilno razvijati.“

Zbog svog političkog i nacionalnog djelovanja Grđić je nakon sarajevskog atentata uhapšen. Postao je prvooptuženi na čuvenom Banjalučkom veleizdajničkom procesu, na kojem je suđeno 156 Srba iz Bosne i Hercegovine.

Proces je završen 1916. godine, a Grđić je, zajedno sa još petnaestoricom optuženih, osuđen na smrt vješanjem. Smrtna kazna mu je kasnije preinačena u doživotnu robiju, nakon diplomatskih intervencija, posebno španskog kralja Alfonsa XIII.

Iz zeničkog zatvora pušten je 1. novembra 1918. godine, neposredno uoči sloma Austrougarske i stvaranja nove jugoslovenske države. Njegov povratak u Sarajevo dočekan je kao povratak čovjeka koji je u godinama tamnovanja postao simbol otpora i stradanja.

Vasilj je uživao veliki ugled i iskrenu naklonost naroda, kako u rodnom Gacku i Hercegovini, tako i u Sarajevu, gdje je godinama živio i radio.

Po završetku rata nastavio je politički i prosvjetni rad. Bio je član Narodnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu, pristupio je Demokratskoj stranci i biran je za narodnog poslanika u Skupštini Kraljevine SHS.

Ipak, njegov najveći životni poziv ostala je „Prosvjeta“.

Grđić je preminuo u Beogradu 26. oktobra 1934. godine, u 59. godini života. Sahranjen je u Aleji velikana, uz veliko prisustvo naroda i brojnih javnih ličnosti.

Njegov saradnik i prijatelj Pero Slijepčević nazvao ga je „generalnim sekretarom srpstva u Bosni i Hercegovini“, dok je prilikom njegove sahrane episkop Nikolaj Velimirović govorio o čovjeku čiji je „plameni duh grejao ljude, a palio neljude".

Iako je za života bio jedan od najuglednijih Srba svog vremena, njegovo ime danas nije dovoljno poznato široj javnosti.

Vasilj Grđić ostao je upamćen kao čovjek koji je svoj život posvetio prosvjeti, nacionalnom radu, istini i pravdi.

Njegovo ime zaslužuje mjesto u široj kulturi pamćenja srpskog naroda.