Slika starije žene na prometnoj raskrsnici danas u Bosni i Hercegovini više nikoga ne iznenađuje. Ono što, međutim, sve češće zabrinjava građane jeste činjenica da se prosjačenje pretvorilo u rutinu – sa jasno određenim mjestima, terminima i porukama.

Ne samo u Sarajevu, već i u Tuzli, Zenici, Mostaru, Banjaluci i Bihaću, prosjaci se pojavljuju na istim lokacijama, u isto vrijeme, danima, mjesecima, pa i godinama.

Prosjačenje u BiH odavno više nije sporadična pojava – postalo je dio urbane svakodnevice.

Građani su zbunjeni i podijeljeni. S jedne strane postoji stvarno siromaštvo i potreba za pomoći, a s druge sve snažniji osjećaj da se humanost zloupotrebljava. Sve više ljudi primjećuje obrasce koji se ponavljaju: isti ljudi, iste rute, isti „radni sati“.

Ujutro na jednoj raskrsnici, popodne na drugoj. Neki se dovode vozilima, neki nakon „smjene“ predaju novac trećim osobama, dok stvarni organizatori ostaju nevidljivi – ali dobro poznati onima koji se svakodnevno kreću gradom.

U takvom ambijentu građani više ne znaju kome dati. Želja da se pomogne sudara se sa strahom da će novac završiti u rukama onih koji eksploatišu druge. Posebno zabrinjava činjenica da su u prosjačenje često uključeni stariji ljudi, žene i djeca, koji nerijetko djeluju kao da nemaju nikakav izbor.

Iako zakoni postoje, njihova primjena je rijetka i neujednačena.

Prosjačenje se u većini lokalnih zajednica vodi kao prekršaj, ali se sankcije gotovo nikada ne izriču ili su tek simbolične. Policija najčešće reaguje samo po prijavi, dok su centri za socijalni rad spori, kadrovski i finansijski ograničeni, ili potpuno isključeni iz rješavanja ovog problema.

Još ozbiljniji problem je izostanak sistemskog odgovora. Ne postoji pouzdana evidencija osoba koje prose, ne razbijaju se organizovane mreže, ne prate se tokovi novca, a oni koji stoje iza svega – ostaju van domašaja institucija.

Dok se ne uspostavi ozbiljna i koordinisana reakcija države, prosjačenje u BiH će ostati na granici između socijalne tragedije i organizovanog biznisa, a građani će i dalje stajati pred istom dilemom: pomažu li ugroženima – ili finansiraju nečiju zaradu?