Porodica Sandić danas je ušla u 16. dan putovanja koje će ih zauvijek promijeniti i koje će godinama prepričavati. Biljana i Dragan su sa kćerkama Iskrom (4), Sofijom (8) i Teodorom (10) krenuli na put od 1.500 kilometara, iz Kovačice do Švajcarske i to biciklima.
Sa troje djece biciklima u Švajcarsku: Sandići spavaju pod vedrim nebom, tuširaju se hladnom vodom i ništa im nije teško
Iiako bi neko rekao da je putovanje sa djecom previše izazovno, a pogotovo ovakvo putovanje, Sandići pomjeraju granice i sigurni su da će ovo putovanje biti velika životna škola, prilika da provedu mnogo više vremena zajedno nego inače, a da pritom dosta nauče o sebi samima i prirodi koja nas okružuje.
Neko će možda pomisliti da je put biciklima iz Srbije u Švajcarsku i to sa troje djece u najmanju ruku “luda ideja”.
Međutim, iako je Sandićima ovo prvo duže porodično putovanje biciklima, to svakako nije nešto što im je strano i na šta su se tek tako odlučili. Naprotiv, to je njihov način života. Svaki slobodan trenutak koriste da uživaju u prirodi, a otkad su se rodile, tome uče i svoje kćerkice.
– Suprug i ja smo izviđači i okrenuti smo prirodi. Tako su i naše devojčice uz nas zavolele prirodu i uče da je poštuju – započinje Biljana priču za B92 otkrivajući da Iskra, Sofija i Teodora već sada imaju mnogo prospavanih noći u šatoru, pa čak i koju pod vedrim nebom.
Sve je počelo sa pozivom u Švajcarsku
Koliko vole da provode vrijeme u prirodi pokazuju i na svojim društvenim mrežama te stalno dobijaju pozive od ljudi da im se pridruže na putovanju ili da razmjene utiske, a jedan takav prijedlog im je uputila srpsko-švajcarska porodica koja ih je pozvala da dođu kod njih u Švajcarsku još prije pandemije korona virusa.
Kako je kovid 19 cijeli svijet stavio “na čekanje” u jednom trenutku, to je zaustavilo i planove porodice Sandić.
Međutim, kad je pandemija počela da jenjava, poziv je ponovo uslijedio, a ovog puta su Biljana i Dragan bili maltene sigurni da će ga prihvatiti.
– Naravno, to nam je na prvu loptu djelovalo ludo, pa smo ostavili da ta odluka ipak prenoći. Ujutru je bilo mnogo jasnije i iskristalisali su se razlozi za i protiv. Oboje smo se složili da je ovo ubjedljivo najbolja škola za život, što se na našem dosadašnjem putu i pokazalo tako. A da ne pričam o tome da će djeca stalno biti u prirodi, da ćemo biti još više zajedno, da će djeca imati određenu fizičku aktivnost svaki dan, kuvaće obroke, prati svoju garderobu, naučiti da prate kartu i da se orijentišu u prostoru, slušaće strane jezike, što će ih motivisati da ih još bolje nauče, štediće još više vodu i tako dalje… a najljepše od svega upoznaće predivne ljude i shvatiti da svijet nije tako strašno mjesto kako se to već plasira – rekla je Biljana.
Foto: Dragan Sandić/Youtube/Screenshot
Mjesec dana fizičkih i psihičkih priprema
Svaki odlazak na put zahtjeva neki vid priprema, ali prelazak 1.500 kilometara biciklima iziskuje dobrane i fizičke i psihičke pripreme, koje su u ovom slučaju trajale oko mjesec dana.
– Pripreme su krenule u različitim pravcima. Od servisiranja bicikala, preko razgovora sa nekim ljudima koje suprug dobro poznaje, a koji imaju slična iskustva, pripreme opreme za kuvanje, poručivanje solarne ploče kako bismo i u tom pogledu bili nezavisni kada je napajanje tehnike u pitanju, kupovina bisaga i kvalitetnijih kaciga, jutarnje vožnje po okolnim mjestima do nekih petnaestak kilometara, nabavka dodatne biciklističke opreme za vožnju, u smislu majica i šortseva, i naravno stalni zajednički razgovori. Mada smo i mi imali određeni dio opreme koju smo pribavljali vremenom. Kada se sve sagleda, i fizičke i mentalne i sve ostale pripreme su tekle brzo i trajale su oko mjesec dana – navela je Biljana.
Izlazak iz zone komfora u zonu izazova
Prije polaska su detaljno isplanirali rutu kojom će se kretati, kako bi izbjegli visinsku razliku. Ipak, to ne znači da ponekad ne skrenu sa puta kako bi posjetili određene atrakcije.
– Uglavnom se krećemo biciklističkom stazom Eurovelo 6, koja spaja Atlantik sa Crnim morem. U Hrvatskoj smo na putu koji spaja Vukovar-Osijek-Varaždin. Radujemo se da vidimo rijeku Dravu. Sigurno je da ćemo i skretati sa puta da posjetimo neke muzeje, kao što smo u Vukovaru posetili Muzej Vučedolske kulture. Ali i sve drugo što nam bogati srce, dušu i um. Inače, smo fleksibilni – navela je ona.
Kada su krenuli na put imali su okvirni plan da prelaze 50 kilometara dnevno, jer između ostalog, treba da se vrate u Srbiju prije početka školske godine, ali i sama Biljana je potvrdila da je, kao što kaže Bora Čorba “sve drugačije (nekad malo više) u praksi”.
– Odmah po izlasku Kovačice točak na prikolici se javi, vjerovatno usljed opterećenja, pa na izlazu iz Kaća se pokvario mjenjač na bicikli srednje kćerke. Prosto ne znate ni šta će vam se desiti ni šta vam je potrebno od toga što ste ponijeli, niti možete planirati da ćete sresti predivne ljude na putu koji će vas ugostiti u svoj dom kao da vas znaju sto godina, a ne da vas prvi put vide. Tako smo izlaskom iz zone komfora ušli u zonu izazova i zonu učenja. I dolazili do rješenja, nekad vrlo brzo, a nekad nam je trebalo da putujemo do nekog udaljenijeg grada da bismo uspjeli da nađemo servis ili osobu koja može da nam pomogne. Plan jeste bio 50 kilometara, ali smo mi zadovoljni i sa 40, jer sve što više vreme bude prolazilo mi ćemo biti uhodaniji i brži – priča Biljana.
Foto: Dragan Sandić/Youtube/Screenshot
Svaki dan na putu priča za sebe
Pedalanje do Švajcarske zahtjeva ipak jedan vid discipline, a iako je svaki dan na putu priča za sebe, okvirno, Sandići se bude u 6 ujutru, doručkuju, potom se pakuju i kreću dvotočkašima oko 8–9 ujutru. Kako kažu, ne staju do 12 sati osim da kupe nešto od hrane ukoliko je potrebno.
Naredna tri–četiri sata se odmaraju kako bi izbjegli vožnju po najtoplijem dijelu dana i onda ponovo voze do 18–19 časova, osmatraju teren i mjesto gdje će prespavati.
– Kada nađemo mesto, slijedi dizanje šatora, kuvanje večere, odlazak do najbliže kuće da bismo nasuli vodu u tuš za tuširanje i balon za piće i kuvanje. Tuš okačimo o neko drvo i svi se hladnjikavom vodom istuširamo – navela je ona.
A onda spavanje i punjenje baterija za novi dan.
– Nas četiri spavamo u šatoru dok suprug voli da spava pod vedrim nebom i da nas čuva. Djevojke zaspe oko 21–22h, dok suprug i ja liježemo malo kasnije – priča Biljana.
Najvažnija je hidratacija
Ona priznaje da sve mnogo zanima kako se hrane u toku putovanja.
– Nekad nam od doručka ostane viška pa to spakujemo i ručamo. Nekad kupimo neka peciva, nekad mažemo slatko ili slano, nekad svratimo na roštilj, voćkice ili kupimo ili usput uberemo, a naveče volimo supe, nudle, nekad i neko kuvano jelo. Jedan dan smo samo doručkovali i večerali, jer nismo uopšte osjećali glad u toku vožnje. Najvažnije je da smo svi dobro hidrirani – priča ona i dodaje da su djeca pokrivena probioticima još prije polaska, a da svi piju vitamine.
Uz veliku izloženost suncu, Biljana napominje da im je obavezni dio rutine mazanje zaštitnim kremama ujutru i po podne.
Pomjeranje ličnih granica – “Ti ideš prva”
Svi uglavnom živimo dobro poznatu svakodnevicu: ustajemo u isto vrijeme, idemo na posao, vraćamo se kući opet u približno isto vrijeme svaki dan, a onda sutra sve ispočetka. Sve je ustaljeno, nema nekog iskakanja iz kolosjeka.
– I to je dobro, dok ne shvatite da ste ušuškani. Ovaj trenutni nomadski život nam nudi, pored izazova i neizvjesnosti, i učenje. Učenje o sebi, o odnosima koje međusobno njegujemo, o drugim ljudima, o prirodi, o tome kako riješiti situaciju naročito kada nisi na poznatom terenu. Suprug se često šali pa kaže da će po povratku otvoriti servis za bicikle, jer smo već par puta iznenada imali neki izazov sa biciklima i uspio je da popravi ili bar sanira do majstora. Kod mene je učenje trenutno više usmjereno na introspekciji. Mada sam saznala da mogu da izdržim kupanje hladnom vodom – rekla je Biljana.
I dok mi brinemo o našoj djeci da li nešto (ne) mogu da podnesu, zaboravljamo da su ona u stvari mnogo fleksibilnija od nas.
– Ono što me je iznenadilo jeste da sam ipak malo bila zabrinuta za djevojke da li će moći to fizički da izdrže, ne razmišljajući o sebi, dok se već par dana zaredom dešava situacija da njih dvije starije odu ispred nas po par stotina metara i onda nas sačekaju negdje u hladovini, sa pozdravom: “Gdje ste, matorci!?”, priznaje ona i prisjeća se još jedne anegdote sa dosadašnjeg putovanja:
– Sedmog dana mi nije bilo baš najbolje, imala sam neku glavobolju, koja me je dosta usporavala, i rekla sam im da sam im danas najslabija karika i da ću biti zadnja. Sofija, srednja kćerka, je odmah odgovorila: “Baš zbog toga, ti ideš prva!”
Iz Švajcarske autobusom: “Bilo bi previše”
Kada budu dostigli svoj cilj i dospjeli u Švajcarsku biciklima, nakon izvijesnog vremena će se vratiti autobusom u Srbiju.
– Par prevoznika iz Švajcarske kada je čulo za našu avanturu, ponudili su nam da se besplatno vratimo nazad, čak će nam i opremu vratiti. Bilo im je drago da podrže naše putovanje, jer su, kako i sami kažu, ljudi koji cijene porodične vrijednosti. Bilo bi i previše da se vratimo biciklima, a i djevojčicama počinje škola. I to će biti zanimljivo putovanje za sve nas, jer nismo do sada putovali autobusom van zemlje porodično – završava priču Biljana Sandić.
