Bijaše to pod jesen 1830, udariše se Piperi sa Turcima pa ih potisnuše od Škalice i pretjeraše preko rijeke Ribnice do pod same Goričane, gdje se otvori ljuta bitka. Usred boja beg Murat Šarković, junak na glasu, poče nadmenim uvredama izazivati na dvoboj kojeg od piperskih junaka. Dok su se ovi zgledavali, ne želeći uzeti prednost jedan drugom, Turčinove prostačke psovke oprljiše ponos jednom golobradom đetiću. U njemu proključa vrela hajdučka krv pa prkosno iskorači i podviknu: “Evo me, Turčine”.

Kubure i bistri džeferdari prekinuše vatru, zamriješe povici i alakanja, a obje vojske s nevjericom pogledaše izđikljalo koščato momče od svojih šesnaest godina. Njegovom ozbiljnom licu odlučnost i tvrdoću davale su snažno stegnute vilice i isturena četvrtasta brada. Mladić kroči na srijedu, šibajući pogledom od kojeg se Turčin lecnu. No zbog publike i golema nama jordamio je, šepureći se k'o pijevac na bunjištu. Obiđoše se dvaput-triput, kad iskusni beg varkom pokuša zadati nizak udarac sabljom, no momče ga je budno prežalo i u odskoku zada snažan udarac handžarom, od kojeg u travu pade i sablja i odsječena Muratova desnica. Tren oka kasnije novi britki zamah prekide mu i krkljavi krik iz presječenog grla, kad se i Šarković mrtav svalio na tlo. Momče je ukočeno stajalo nad mrtvim Turčinom dok ga ne prenu nečiji povik, kad u magnovenju vidje Osmana, brata Muratovog, koji se kao osvetnik mučki ustremio ka njemu. U trenu, uperenu ka sebi spazi srebrnu ledenicu (kuburu), no ona zataji, što Turčina pomete i u trenu košta glave. I tako, za samo nekoliko minuta mlađani Piper, nije ti šala, pogubi dva bega Šarkovića. Time je i dalji okršaj dvije vojske bio prekinut. Turci su iznosili poginule, dok su Srbi klicali i ljubili čelo i desnicu tek rođenom vitezu Jolu Ilijinu. To je već bila legenda u nastajanju o glasovitom crnogorskom junaku, vojskovođi, serdaru i senatoru, plemenskom glavaru Jolu Piletiću.

Jole je rođen 1814, prije ravno 210 godina, u piperskom selu Đurkovici, zaselak Zavala. Otac njegov Ilija, hrabar ratnik iz mnogih bojeva, bio je vojvoda plemena Pipera. Pri odbrani manastira Ostrog od Turaka njega teško ranjenog sa razbojišta izvuče Đevna Kostić, djevojka iz Župe nikšićke. Taj susret bi sudbonosan, uskoro se vjenčaše i dobiše, sem najmlađeg Jola, još šest sinova, od kojih petorica izginuše u borbi s Turcima. Jolu je vjerovatno kršteno ime bilo Jovan, što pominju i neke pjesme. On još kao dječak poče četovati protiv Turaka iz Spuža i Podgorice, a osim pomenutog dvoboja, dijelio je megdan i sa braćom Krljić.  Počevši od sredine tridesetih pa narednih 45 godina, skoro da nije bilo ozbiljnijeg okršaja sa Turcima u kojem ne uze učešća. Bog sami zna koliko je puta na zbornom mjestu Bjeloglav  okupio Pipere i poveo ih u krvavi boj, iz kojeg se mnogi nisu vratili. U tim ratovima istače se kao veliki ratnik i priseban sposoban komandant. Mladi Jole je bio perjanik kod vladike Rada, sa kojim bješe vrsnik. Vojvodstvo naslijedi od oca, a kao istaknuti oficir kod knjaza Danila dobio je serdarski čin 1860. godine i zvanje senatora. Tako će kasnije vjerno služiti i knjaza Nikolu kao istaknuti vojskovođa i dragocjen savjetnik.

Bitka na Vučijem dolu

Pri pohodu na Crnu Goru 1852. Omer-paša Latas je, kako pjesma kazuje, imao i ove namjere: “Izgorjeću kulu Piletića / na nju mi se suše turske glave / i ufatit Rista kapetana / i Jovana, brata njegovoga. / E mi kažu i pričaju ljudi / takve zmije u sva brda nema.” Silni paša taj naum ne ostvari jer Jovan - Jole sa Piperima zaustavi znatan dio njegove vojske, koja je od Podgorice nastupala ka Spužu. Dajući novi dokaz svog junaštva on se istače i 1858. u epskoj pobjedi na Grahovcu. Potom priskače u pomoć Marku Miljanovu i Kučima da u krvavoj bici odbrane Medun, gdje svojom smjelošću, osim Srba zadivi i Turke i Arnaute. Po nalogu dvora 1875. odlazi u Drobnjak da tamošnjim glavarima pomogne dizanje ustanka. Naredne tri godine u “Veljem ratu” kroz šest većih i 27 manjih bitaka, komanduje brigadom, u kojoj se, sem Pipera, bore Rovačani i Bratonožići. Ne hajući za frišku ranu iz boja sa Sulejman-pašom na Krscu, ulijeće u paklenih “Devet krvavih dana pod Ostrogom”.

Foto: glassrpske.com

Kruna tih crnogorskih ratnih napora bila je bitka na Vučijem dolu 28. jula 1876. godine. Knjaz Nikola, na mudri prijedlog serdara Jola, vojsku u selu Vrbici ustroji u četiri brigade na četiri pravca, od kojih jednu potčini upravo njegovoj komandi. Jole će sa tom vojskom probiti desno krilo bojišta, preotevši na nož - prsa u prsa, kotu Kovčeg od Muktar-paše. Uzimanje Kovčega otvorilo je vrata velikoj pobjedi u kojoj brigade Peka Pavlovića, Baja Boškovića i Petra Vukotića zadaše odsudan udarac neprijatelju. Piper Luka Dragišić tad zarobi generala Osman-pašu, a Cuca Đoko Popović  posiječe generala Selim-pašu. Tu padoše još tri turska pukovnika i 168 drugih oficira, a oko 4.000 askera je poginulo ili ranjeno, dok Crnogorci i Hercegovci na oltar slobode položiše 80 života. Ova pobjeda je odjeknula u Evropi i računa se u najznačajnije srpske pobjede nad Turcima. Tada Crna Gora sebi priključi dio Hercegovine, sa čim se moraše saglasiti i evropske sile. Vučiji do je duboko urezan u srpsku svijest i kolektivno pamćenje, što i gusle vele: “Sve dok raste perje na sokolu, pričaće se o Vučjem dolu.” Ni kasnije oslobođenje Nikšića, Ulcinja i Bara nije moglo proći bez slavnog serdara.

Skoro 50 godina Jole Piletić je tvrdih očiju stajao na ljutom razbojištu, snažno uzmahujući krvavom sabljom u dimu puščanog praha i kiši olova, gradeći na polju časti veliko ime ratnika i slobodara. Država se s mukom rađala, svaka oteta stopa krša zalivana je vrelom krvlju. On je bio u središtu tih zbivanja i skoro da nije bilo čuke ni klanca u Crnoj Gori kud ga ratnički put nije nanio. Stalna borba za slobodu postala je osnovni smisao njegovog života. Već sama njegova pojava na bojištu davala je vojsci polet i samopouzdanje, pribran i stabilan u sudbonosnim je momentima preuzimao teret odgovornosti. Poznat kao istinoljubivi zaštitnik pravde i morala, čija se riječ slušala, svrstavan je u prve ljude svoga vremena. Gusle pamte samo najbolje, a o njegovoj gromadnoj ličnosti i ugledu u narodu svjedoče mnogi stihovi: “Jole znade cijenit' poštenje / junaštva mu u hiljadu nema / ni njegova srca, ni pogleda.” Serdar se uvijek držao one da je obraz skuplji od glave. Tako se odlučno ispriječi pred knjaza Danila, sprečavajući ga da počini gnusni zločin i to nad nejakim sinovima svoje sestre Jane, u želji da kazni neposluh Bjelopavlića i njenog muža popa Rista Boškovića. Danilo planu i bi ubio Jola, da ne skočiše neki glavari koji ga okružiše i ne dadoše. Drugi put on bezuspješno pokuša spriječiti vojvodu Mirka, brata Danilova, da izvrši svirepu poharu plemena Kuča, a tek će ga sa Mirkovim sinom, knjazom Nikolom kasnije čekati još teža iskušenja.

Uloga knjaza Nikole

Serdar Jole je kao nesporni moralni autoritet bio mudar i pravičan sudija, vodeći računa o imetku, časti i životu svakog čovjeka. Ono vlasti koliko je imao vršio je na dobro naroda, starajući se da se niko ne požali “na nepravo”, a ako bi se neko požalio “na malo” i sam je malo imao. Živio je dosta skromno, čak siromašno, što potvrđuje i Milan S. Piroćanac, izaslanik srpske vlade u svom izvještaju. Državnu službu nije koristio za ličnu korist, posebno se gnušajući kakvog grabeža, nedostojnog časnog čovjeka i junaka. Zalagao se za svakog Pipera kao za brata, zna se da je lično išao u Rovca da sveti svoje bratstvenike. A kad knjaz zbog nekog prestupa osudi poznatog piperskog junaka Punišu Pajića da bude mušketan (strijeljan), čuvši to, pohiti iz Hercegovine da osvane na Cetinju i to spriječi. Tom prilikom posrami Nikolu, rekavši mu da će tako silno obveseliti Turke Spuža i Podgorice, koji će zapjevati od sreće pa knjaz prista da se prestup namiri novčanom kaznom.

Foto: glassrpske.com

Nikola se ispočetka okruživao biranim junacima i vojskovođama, što mu je kao mladom vladaru davalo samopouzdanje i pomagalo da upravlja. No vremenom mu je sve više smetao njihov ugled, a posebno što nisu prezali da mu bez zazora, bratski i očinski otvoreno ukažu gdje griješi. Mada se kod njega još ranije mogla primijetiti značajna doza samoljublja i egocentričnosti, to se vidno poveća poslije velikih vojničkih pobjeda koje su prethodile državnom priznanju Crne Gore na Berlinskom kongresu. Stepen njegovog narcizma i arogancije prosto je vrijeđao i izazivao otpor i gnjev kod časnih ljudi. Samohvalisavo je skoro svu slavu tih uspjeha, posebno onih vojnih, nastojao pripisati sebi kao velikom junaku i strategu, drsko umanjujući zasluge glavnih aktera i kreatora tih pobjeda. Tu njegovu uobrazilju pothranjivala je čitava bulumenta raznih udvorica i karijerista, koji su se u tri smjene divili njegovoj ratničkoj, državničkoj, a bogami i književnoj genijalnosti. Očekujući kakvu unosnu službu i druge privilegije, ti spletkaroši i srebroljupci na mig iz knjaževog bliskog okruženja spremno bi klevetama i lažima nasrnuli na žrtvu u koju bi najčešće upro prst knjažev tast. Meta su redovno bili najčasniji ratnici i plemenski glavari, koje je gospodar doživljavao kao direktnu prijetnju uspostavi svoje apsolutističke vlasti. Zato ih je trebalo ocrniti i kompromitovati, jer su umjesto tražene vazalske poniznosti naglas govorili ono što gospodar nije htio da čuje, ono o čemu drugi nisu smjeli ni šaptati. A imalo se i te kako šta reći, jer su se razne nepravde množile, a narod je snašla sila jada sa nakaradnom upravom.

Tako su umjesto zasluženog poštovanja ovi ljudi bili izloženi uvredama i poniženjima, kako bi se poljuljao i srozao njihov ugled. Od vremena kada je oklevetan Miloš Obilić pa do današnjih dana, ta je sudbina pratila čuvene ratnike. Mada je knjaz kojekakve neborce, zameđaše i mekomudiće za ropsku servilnost i zasluge u tim hajkama kitio medaljama, skupim oružjem i srebrnim tokama, ugled im nije mogao pribaviti pa su pored slavnih vojvoda i serdara, izgledali jadno i ništavno, što je još više podjarivalo njihovu mržnju i agresivnost spram tih velikih ljudi.

Na samu marginu javnog života potiskivani su legendarni junaci Marko Miljanov, Jole Piletić, Peko Pavlović, Luka Vukalović, pop Milo Jovović, Đoko Pejović i drugi. Gledani su i proganjani kao neki izdajnici i jeretici, koji se usudiše da bogohule na nedodirljivog gospodara. Oni su gajili visoko međusobno poštovanje i naklonost i ogroman ugled u narodu, ali na kraju ipak platiše visoku cijenu Nikolinoj sujeti. Velike ratnike ako promaši sablja il' kuršum, čeka otrov zavisti i ljubomore.

Opijen svojom moći, knjaz se na vulgaran i posprdan način igrao s ljudima. Jednom tako okupljene glavare ispred dvora na Cetinju Nikola upita da li vide orla što leti iznad Lovćena. Svi graknuše potvrdno kako ga vide, sem Jola koji kaza da ne vidi orla, k'o što ga nije ni bilo, čitajući taj Nikolin marifetluk kao probu poniznosti. Knjaz se tad obrecnu na njega: “Ti Jole vazda nešto u stranu gledaš”, a serdar mu odbrusi: “Nije zlo što ja orla ne vidim, već što ga ovi drugi vide, jer ko laže za atar drugoga, čini zlo i sebi i njemu.”

Knjaz se na razne načine poigravao sa serdarom Jolom, koristeći svaku priliku da ga uvrijedi i ponizi. Bilo je poznato da Jole živi na oskudnom imanju i da kao mnogi nije trčao za materijalnim dobrima. Uoči oslobađanja Podgorice knjaz mu obeća da će zbog velikih zasluga, kada se bude dijelilo zauzeto  zemljište, on dobiti neke Vranjačke njive. No, uprkos tome što se Jole i u tom boju junački istakao Nikola obećano poreče i to zemljište dodijeli Mijajlu Nišinu.

Na kraju skoro da ga proglasi za državnog neprijatelja jer šuruje sa dvorom u Beogradu, što se na Cetinju smatralo velikim prestupom (kao i danas). Poput svih srpskih rodoljuba i Jole je gorio željom da se dvije srpske kneževine spoje u jedinu državu, zajedno sa Bosnom, Hercegovinom i Starom Srbijom. Kao što reče i njegov bliski prijatelj i istomiljenik Marko Miljanov: “Gotov sam sve, pa i život pokloniti za najsvjetliju ideju, ideju ujedinjenja srpskog naroda”. To je bila i davnašnja vizija vožda Karađorđa, koji aprila 1806. piše vladici Petru Prvom na Cetinje, da osim Crne Gore: “Ustane i Bosna i Hercegovina na obščeje sviju Serblja izbavlenije (...) i da živimo zajedno i ujedno kako što nam Bog zapoveda, koji je u nas jednu istu serbsku krv ulio i jednim nas blagočestijem prosvetio, tako da živimo i da budemo braća, jedno telo, jedno serdce i jedna duša”. I Cetinje je oduvijek bilo za tu ideju, ali je Nikola u svojoj grandomaniji posprdno nipodaštavao Obrenoviće i Srbiju, smatrajući da njemu pripada presto te buduće države. To je ozbiljno zahladilo odnose dva srpska dvora, na veliku radost Beča i Stambola koji su zdušno radili na tom raskolu.  

Čim se viđe da je serdar Jole pao u nemilost knjaza, mnogi slabi karakteri počeše okretati glavu od njega i kloniti ga se, e da bi se dodvorili gospodaru, ali i izbjegli tešku ruku Petrovića. Tako su samo rijetki digli glas protiv nepravde koja mu se čini, uglavnom njegovi pobratimi koji su manje-više doživjeli istu sudbinu: Marko Miljanov, Peko Pavlović, Miljan Vukov i drugi.

Odlikovanja

Tako je dvor zahvaljivao ovom prekaljenom starom vojskovođi, koji je počeo liti krv za Crnu Goru još čitavu deceniju prije Nikolinog rođenja. Razumno je bilo ponešto i oćutati, reći će neko, ali se naprosto nije moglo preći preko svih poniženja koja su dolazila iz dvorske kuhinje pa tako pogaziti ne samo svoju čast, već i čast onih koje je predstavljao i koji su ga odano slijedili i ginuli slušajući njegovu riječ. Znajući da se čast ne može oduzeti već samo izgubiti, ostade dosljedan starom viteškom kodeksu “sve za obraz, obraz nizašta”. Zato se morao suočiti sa posljedicama svoje nepopustljivosti, što je uskoro i rezultiralo preteškom odlukom da napusti zemlju svojih otaca, za koju se krvavo borio cijelog života.

Teška srca oktobra 1879. odlazi sa svojima u Srbiju, a sa njim i još šest bliskih porodica sa ukupno 56 članova. Izmičući se od Nikoline bezobzirne samovolje i licemjerja, istim putem će krenuti i drugi ugledni Crnogorci Peko Pavlović, Žarko Lješević, Krsto Turudija, Radoje Kontić, Radoje Plavšić, Sava Ivanović, Tomo Oraovac i još mnogi.

Njegovo duševno stanje donekle je olakšao srdačan prijem u Srbiji, uz počasti i pažnju koja mu je ukazivana. Kralj Milan mu je dodijelio imanje u Nišu i penziju, a uz to kao prijatelju odobri mu stalan i nesmetan pristup svom ljetnom dvoru.

Uprkos svim nedaćama, a i teretom godina, Jole ni tad nije klonuo duhom i već 1885. uzima učešće i u srpsko-bugarskom ratu.

Serdar Jole je bio nosilac visokih odlikovanja Crne Gore, Srbije, Rusije pa i Austrougarske, a Nišlije su ga cijenile kao najuglednijeg sugrađanina. U tom gradu 5. januara 1900. vječno je počinuo ovaj legendarni ratnik visokog morala, čiju će neprolaznu slavu prenositi gusle sve dok ih Srbin bude stavljao preko krila.

Porodica

Serdar Jole Piletić je sa suprugom Milicom imao pet sinova Stanka, Nikolu, Vidaka, Đorđa i Miroslava i kćerke Hristinu i Đurđu. Sin Miroslav je bio pukovnik srpske vojske, a od njegove loze je bila i Vukosava Piletić, neustrašiva kurirka za vrijeme Topličkog ustanka 1917. Unuk mu bijaše vojvoda krajinski, major Velimir Piletić, elitni oficir Draže Mihailovića.

Pjesma

Na veliku sramotu knjaz

Jola jednom i razoruža

o čemu i pjesma svjedoči:

“Daj mi sablju, serdar Jole.

Odgovara serdar Jole:

Ne dam sablju gospodare,

nije sablja oštro gvožđe

već je sablja serdar Jole,

ne siječe sablja Turke

bez Jolove desne ruke”.

Zbog te je sramote vojvoda

Peko oštro prebacio knjazu:

“Što viteza Jola razoruža,

Što je obruč steza oko Spuža?

Otimao kule i fortice,

Ulijeta u sred Podgorice”.

Autor: Dragan Mijović