Iako je Saloma istorijski možda bila tinejdžerka malog rasta, kao figura kulture i mitologije - ona je div, a njena priča koja od‌jekuje već dva milenijuma, na mnogo načina, pogotovo u posljednjih sto godina, doživjela je mitski status.

Saloma je arhetipska "femme fatale", figura žudnje i propasti, koja prihvata sopstveno uništenje čak i dok mami muškarce u smrt. U modernom dobu, ona je inspiracija umjetnosti, referenca na erotsku plesačicu koja je inspirisala mnoge od Oskara Vajlda sa kraja prošlog vijeka, do pop kulture današnjice.

Ironično, Salomino ime je danas vjerovatno poznatije nego što je bilo njenim savremenicima, pa čak i narednim generacijama.

Njena priča prvi put se pojavljuje u Bibliji, u Jevanđeljima po Mateju i Marku, u kojima se njen lik, praktično i ne pominje po imenu, već gotovo kao šifra. Istorijski gledano, ona je bila Irodijadina ćerka i pastorka Iroda Antipe, vladara Galileje u Palestini.

Prema pisanju "Vikipedije", njeno ime se ne pominje u Jevanđelju, već se samo ponekad oslovnjava sa "kćer Iroda". Takođe, ne postoje tačni podaci kada je Salome rođena, već samo pretpostavka da je to bilo oko 14. godine nove ere i da je preminula između 62. i 71. godine.

I samo mjesto događaja opisanog u jevanđeljima arheolozi nikada nisu pronašli. Istorijski je jedino poznato da je Irod Veliki oko 30. godine stare ere sagradio palatu Mahaerus u brdima sjeverozapadnog Jordana, koja je nakon njegove smrti pripala njegovom sinu Irodu Antipi, za koju mnogi istoričari tvrde da je bila tamnica Jovana Krstitelja.

Jevanđelje po Marku opisuje Irodovu rođendansku zabavu na kojoj je njegova ćerka plesala. Zadovoljan i očaran njenim plesom, Irod obećava da će joj dati šta god želi. U konsultaciji sa svojom majkom, ona odlučuje da zatraži glavu Jovana Krstitelja. Da ne bi prekršio obećanje, uprkos ličnom negodovanju i strahu od Jovanovog Boga, on joj ispunjava želju i donosi glavu ćerki, koja je potom predaje njenoj majici.

Kako navodi sajt "The Heritage Collection", u biblijskoj alegoriji Saloma je u velikoj mjeri oruđe osvete svoje majke, koja zavodnički igra za Iroda, a kao nagradu za svoj erotski ples traži glavu Jovana Krstitelja. On je pozivao ljude na pokajanje i okretanje Boga, a najpoznatiji je po tome što je krstio Isusa, koji je prihvatio njegovu poruku.

Saloma je njegovu glavu tražila po nalogu majke Irodijade, koju je Jovan osudio zbog incestuozne preljube.

Međutim, mit zapravo ide dublje od biblijske priče, sa značajnim elementima koji se oslanjaju na događaje mnogo prije Hristove smrti. Mit ima svoju genezu u fizičkoj, moralnoj i psihičkoj izopačenosti kasnog Rima. Odsjecanje glave robu ili vojnom zarobljeniku za zadovoljstvo svojih sluškinja ili ljubavnica, bila je poznata praksa na dekadentnom rimskom dvoru. O pojavi su pisali i Plutarh i Seneka, mnogo prije nego što je Saloma uopšte rođena.

Mit o Salomi i njenom plesu procvjetao je od doba Biblije. Vremenom je došlo do blagih pomjeranja naglaska, jer su nove generacije otkrivale različite aspekte priče. Tako nije iznenađenje da su srednjovjekovne predstave o Salomi često pravljene u svrhu moralne pouke. I kako je ugled Jovana Krstitelja rastao vijekovima poslije Hristove smrti, tako je rastao i mit o Salominom zlu.

Poslije 1000. godine nove ere, priča je predstavljana na zidovima crkve, u vitražima i na stranicama svetih rukopisa. Određene monaške sekte, uzimajući kao inspiraciju asketsku figuru Jovana Krstitelja, razvile su kulturu koja je bila krajnje antiženstvena. Njihovi umjetnički prikazi legende prikazuju Irodijadu i Salomu kao vještice na metlama ili meduze sa zmijskom kosom, sposobne da pretvore čovjeka u kamen jednostavnim pogledom.

Jedan istraživač je otkrio više od 2.500 francuskih pjesnika i nebrojeno slikara koji su bili inspirisani pričom o Salomi.

U kasnom devetnaestom vijeku i tokom čitavog dvadesetog vijeka, mit o Salomi je sve više prerastao u fascinaciju načinom na koji se erotika i moć ukrštaju u drami. Daleko najpoznatija je drama Oskara Vajlda u koje je Saloma pretvorena u stvorenje koje je vođeno sopstvenim željama i uzdignuta od običnog piona svoje majke. Od bezimene plesačice u biblijskoj priči postala je simbol seksualne moći modernih žena. Predstava je premijerno izvedena u Parizu 1894. godine, a zabranjena je u Engleskoj.

Vajldova drama je adaptirana u libreto Riharda Štrausa i izvedena u Drezdenu 1905. godine, što je takođe izazvalo mnogo kontroverzi. Bečki dvorski cenzor je primijetio da je prikazivanje događaja iz Biblije pokrenulo ozbiljna pitanja o legitimnosti djela i zabranio ga na osnovu "moralne odbojnosti... i izopačenosti".

Godine 1922. Alija Nazimova, pozorišna glumica rođena u Rusiji, snimila je prvu filmsku verziju Salome. Godine 1953. Holivud je ponovo pokušao, bezuspješno, da popularizuje mit o Salomi. Ovog puta u glavnoj ulozi bila je Rita Hejvort, sa Čarlsom Lotonom kao Iridom. Dok je smještena u autentične eksterijere Svete zemlje, priča je bila u velikoj mjeri "oprana" za američke cenzore i javnost – Saloma je plesala, ne za glavu Jovana Krstitelja na tacni, već da bi ga spasila od pogubljenja.

I u savremenom dobu ima nekoliko ekranizacija Salominog plesa, čime njena figura od bezimene plesačice u biblijskoj priči do modernih verzija priče može da se posmatra paralelno sa osnaživanjem žena u političkoj sferi. Međutim, kroz dugu istoriju mita, Salomin ples je daleko više od bilo kakvog političkog čitanja.

Ni jedan od naših najvećih pjesnika Milutin Bojić, nije odolio razmišljanju o biblijskoj bludnici, ovekovječivši je u pjesmi "Saloma" iz 1911. godine, koja opisuje njenu fiktivnu starost i smrt, iznjedrenu u mašti umjetnika.