Status srpskog naroda u BiH neodvojivo je vezan za status srpskog jezika i ćirilice, a Povelja Kulina bana stoji kao svjetionik tog identiteta i postojanja, izjavila je Srni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta Istočno Sarajevo Biljana Samardžić.

- Moramo biti svjesni da se sva pitanja jezičke politike mogu jedino riješiti u saradnji srpske filologije i srpske politike. Tako i `odbrana` Povelje Kulina bana, kao Povelje `bosanske lične karte i identiteta` jeste i filološko i političko pitanje jer je na kocki identitet srpskog naroda na ovim područjima - rekla je Samardžićeva, komentarišući tvrdnje da je Povelja pisana “bosanskim jezikom”.

Ona je dodala da su rijetko gdje nauka i politika upućene tako jedna na drugu kao u oblasti filologije, i to prije svega nacionalne filologije.

- Zato jezička politika srpskog naroda mora biti ujedinjena i zajednička u borbi za očuvanje i njegovanje srpske kulturne baštine. Povelja Kulina bana je u tom smislu na prvom mjestu, jer ne smijemo dozvoliti njeno i druga falsifikovanja srpske ćiriličke prošlosti - upozorila je Samardžićeva.

Ona je istakla da na svijetu gotovo da nije poznat nijedan jezik koji ima takvu vezu sa pismom kao srpski jezik sa svojom ćirilicom, duhovnom vertikalom srpskog naroda, tako da je srpska ćirilica utkana u najstariju kulturnu baštinu i čini identitetski i nacionalni kriterijum srpskog naroda.

- Zato je za Srbe veoma važna Povelja Kulina bana koja je dio naše istorije, kulture i nasljeđa, dio našeg identiteta. Ona je lična karta srpskog naroda koja pokazuje upotrebu ćirilice već osam vijekova na ovim prostorima - ocijenila je Samardžićeva.

Povelju Kulina bana ona je nazvala biserom srpske kulturne baštine.

- Otimanjem i svojatanjem srpske kulturne baštine, svakako se na prvom mjestu našla upravo Povelja Kulina bana. Međutim, istorija se ne može preko noći stvoriti. Tako ni Povelja ne može `preko noći` postati `rodni list Bošnjaka` jer bi onda istorijske činjenice realno bile uzurpirane i pobrkane - naglasila je ona.

Samardžićeva je upozorila da je malo jezika u svijetu čiji su iintegritet i identitet do te mjere ugroženi do koje je ugrožen srpski jezik, posebno na području BiH, i njegovo primarno pismo – ćirilica.

Prema njenim riječima, to se posebno vidi na primjeru Povelje, koja se “pokušava prikazati kao dokument ispisan takozvanom bosančicom, za koju se opet želi nametnuti misao da je u pitanju pismo različito od ćirilice iako se zna, i to je naučno i dokazano, da je samo varijanta srpske brzopisne ćirilice”.

- Danas je vidno atakovanje na srpsku kulturnu baštinu na način da kvazikriterijumi postaju osnovni kriterijumi, a jezička politika i jezičko planiranje vode pojedini `lingvisti` kroz politiku jezika i politiku planiranja. To znači sistemsko planiranje urušavanja srpskog jezičkog korpusa, a na taj način i prisvajanja Povelje Kulina bana - konstatovala je ona.

Samardžićeva je upozorila da su udari na ćirilicu i ćiriličko nasljeđe udari na srpski narod.

Prema njenim riječima, najviše podataka o živom narodnom jeziku Srba u srednjem vijeku daje diplomatička građa – povelje, pisma, zakonici, ugovori, testamenti.

Ona je podsjetila da je ovo rukopisno nasljeđe ispisano u različitim oblicima, u zavisnosti od namjene i karaktera teksta, kao i od samog obima. Jedni rukopisi su kraći – ispisani na listu pergamenta ili hartije, a drugi su obimniji – ispisani u svitke ili knjige.

Povelja Kulina bana je najstarija sačuvana ćirilska povelja koja govori o trgovinskoj vezi države Kulina bana sa Dubrovačkom republikom. Nastala je 1189. godine. Tekst je ispisan na srpskom narodnom jeziku, ćiriličnim brzopisom.

Ove godine navršeno je 830 godina od avgustovskog dana kada je dijak Radoje, po nalogu bana Kulina, na parčetu pergamenta ispisao najstariju datiranu povelju na narodnom srpskom jeziku, podsjetila je Samardžićeva.

Povelja bana Kulina najznačajniji je srednjovjekovni srpski spomenik neprocjenjive istorijsko-jezičke važnosti, koji svjedoči o srpskom narodnom jeziku 12. vijeka.