Prije više od pedeset godina Duško Radović se popeo na 23. sprat Beograđanke i sa talasa Studija B prvi put poželeo Beograđanima dobro jutro, što će svakog jutra činiti sljedećih osam godina. Iz objavljenog zbornika „Duško Radović za velike, a malo i za male“, koji je priredila prof. dr Zorica Hadžić Radović, a objavila Matica srpska, "Oko magazin" donosi tekst Branislave Milunov sa sjećanjem na dane koje je u Studiju B provela sa Duškom Radovićem.

Radio-stanica Studio B od 1974. godine oglašavala se sa vrha palate „Beograd”, sa 23. sprata. Cio prostor bio je kružnog oblika, a hodnik, dug oko 40 metara, bio je tako uzak da dvije osobe nisu mogle da idu jedna pored druge. Uvijek smo se nekome sklanjali, nekoga propuštali. Uvijek je preko dana u tim hodnicima bila gužva. Međutim, u ranim jutarnjim satima taj hodnik bio je samo Duškov. Kad bismo se ujutro prije pet pozdravili sa dobro jutro, ja bih sjela pred mikrofon, a on bi počeo da šeta, najprije polako pa sve brže i brže, tijelom nagnut naprijed, ponekad je djelovalo kao da nekog juri, samo bi prozujao pored studija.

U tom malom prostoru on je prelazio kilometre svakog jutra, smišljajući šta će i kako da probudi Beograd u 7.15. Hodnik je bio prvo nepisano pravilo za svakog početnika: nemoj da mu se nađeš na putu, jer može da bude neprijatan, da vikne beži, sklanjaj se..., jer je tada nervoza bila na vrhuncu. Zatim bi ušao u svoju sobu koja je bila blizu studija i počeo da kuca kao da je uključen u struju.

Dok ne uvuče hartiju u mašinu, nije imao nijednu pripremljenu rečenicu, nijednu misao. Pokušavao je da piše unaprijed, ali nije uspijevao. Pisao je samo ono što bi mu tog jutra palo na pamet i o onome što je mogao da vidi sa prozora 23. sprata „Beograđanke”. Za dva sata iskucao bi tri stranice „raznog lupetanja”, kako je sam govorio, i do sedam pokušavao da izabere sedam-osam replika koje bi tog jutra izgovorio.

Nije bilo lako dovesti Duška Radovića u Studio B, pisao je u svojim zabilješkama Dragan Marković, osnivač i glavni i odgovorni urednik. Pregovori o prelasku iz Borbe, gdje je Duško uređivao čuveni dečji list Poletarac, dugo su trajali. Iako se Poletarac zbog finansijskih teškoća polako gasio, Duško se kolebao, nije bio siguran da li treba da promeni radno mjesto. Dragan je bio vrlo uporan i to se na kraju isplatilo. Duško je bio osvojen i svima je laknulo kada je najzad pristao da se useli na 23. sprat.

Duško je predstavljao značajno pojačanje tima Studija B.

U periodu prilagođavanja novom mediju, prvo je počeo da piše tekstove za reklame koje su se emitovale na radiju. To je bilo nešto sasvim novo, modernije, svježe i privlačilo je nove poslovne partnere. Dragan Marković je bio zadovoljan, ali osjećao je da Duško može još više da pruži, neki sasvim nov sadržaj koji bi radiju donio dodatni kvalitet. Poslije dosta razgovora i ubjeđivanja jednog julskog jutra 1975, u 7.15 osvanulo je Beograde, dobro jutro. Bilo je ubjeđivanja i oko toga da on čita svoje tekstove, što mu se nije dopalo, smatrao je da je njegov posao da piše, a spiker da čita. Govorio je da on nema radiofoničan glas, da ne voli ni sam sebe da sluša, ali je na kraju dozvolio da ga ubijede kako je njegov promukli i „nabureni” glas poželjniji i autentičniji.

„Ko je imao sreće da se jutros probudi u Beogradu, može smatrati da je za danas dovoljno postigao u životu. Svako dalje insistiranje na još nečemu, bilo bi neskromno”, jedna je od prvih replika koju je izgovorio 24. jula 1975.

Ja sam došla u Studio B u jesen 1980. godine. Duško je bio u komisiji koja je primala tri novinara. Ušla sam u uži izbor, ali na završnom razgovoru vidim da oklijevaju bez obzira na komentare da sam dobro napisala vijest, da imam dobru dikciju i prijatan glas. Usudim se da pred Duškom izrazim sumnju da je konkurs namješten. Zagrmio je da se orilo: „Kako se usuđujete da tako nešto kažete o Studiju B, mislite da ovde zapošljavamo preko veze?” Nekako se odbranim riječima da su me tako i na prethodna dva konkursa odbili: „Dobar ste kandidat, ali da sačekamo sledeći konkurs.”

Ipak, primljena sam u radni odnos, ali trebalo je nekako zadobiti povjerenje Duška Radovića. Već prvog jutra upozorena sam na pravilo s početka priče... I ja sve tako, dolazim na vrijeme, radim i duple smjene, snimam reklame, ne odbijam nijedan zadatak... Duško je vremenom shvatio da sam ipak fina, skromna, da nisam buntovna i znao je ujutro, praveći krugove, da zastane, da kaže: „Jutros je bilo dobro”, što je najveći mogući kompliment od njega. Savjetovao me da budem jednostavna i jasna u izražavanju, da ne koristim fraze, floskule, uzrečice... „Gde vidite mnogo reči, ne tražite pamet”, jedna je od njegovih jutarnjih poruka.

Svi smo u Studiju B voljeli Duška. Bio je autoritet, ali bio je i drug. Zvali smo ga interno Tmuša. Nije imao ništa protiv, štaviše – dopalo mu se. Imao je promjene raspoloženja, često je bio natmuren i mrzovoljan prije jutarnjeg obraćanja kada su stupala na snagu i druga dva nepisana pravila: skloni sve sa stola iz studija i napusti prostoriju režije. Duško ne želi nikog da vidi dok ide emisija.

Poslije je bila sasvim druga priča, šetao se opet u krug od kancelarije do kancelarije, sa svakim razmenio koju riječ, uvijek bi nas nasmijao nekom duhovitom cakom. To je bio vedar i raspoložen Duško. Jedan od nas.

Kad smo imali vremena više da pričamo, a on je volio da zna sve o osobama koje su mu bile drage, raspitivao se odakle su moji roditelji, čime se bave, da li mi je dobro na poslu, da li sam jela (mada je često jutarnjoj ekipi donosio kifle, pogačice, jogurt), pitao šta čitam, šta me zanima. Njegova dva savieta koja posebno pamtim, jer ih je često ponavljao, bila su: budi uvek skromna i nemoj nikad da se farbaš. Očinski je brinuo o meni, vodio me nekad na ručak kod njegove sestre i jednog dana, potpisujući mi knjigu, rekao je: „Slušaj, ti imaš jednog tatu u Vršcu, je l’ mogu ja da budem tvoj tata u Studiju B?” Naravno, tako mi se i potpisao. Inače su svi u Studiju B dobijali knjige na poklon i sa posvetom. Imao je još jedan običaj: kada bi išao na neki duži put, svakom bi donosio neku sitnicu. Bio je veoma pažljiv.

Tu pažnju pokazao je i jednom prilikom kada je nekim poslom bio u Vršcu. Svratio je nakratko da upozna moje roditelje i sestru. Bio je oduševljen dvorištem, baštom i cvijećem koje je moja mama njegovala. Sjetim se svaki put te kratke posjete kada obiđem kuću u kojoj sam odrasla.

Ja sam voljela njegovu malu kancelariju tri sa tri na 23. spratu. Ona je bila topla, prepuna knjiga, svuda ih je bilo, na stolu, radijatoru, prozoru, podu. Bilo je i slika koje je uglavnom dobijao na poklon. Na stolu uvijek puno papira, olovaka, flomastera, pepeljara puna pikavaca jer je mnogo pušio, bila su dva crna telefona, stara pisaća mašina (pokušao je da piše na električnoj, ali se brzo vratio staroj), i tegla puna sitnog novca.

Bio je u sobi i jedan čiviluk na kome su uvijek bili okačeni crni kišobran i jedan dugačak i komotan prsluk rađen tehnikom pačvork. Jednog jutra kada je baš bilo jako hladno, vidio je da se tresem, da sam se sva skupila. Donio mi je taj prsluk u studio i rekao: „Molim te, uvek kada ti je hladno, ti slobodno uđi u moju sobu i uzmi prsluk”. Često sam ga nosila. Mirisao je na duvan, ali mi to nije smetalo, a bio je tako veliki da sam mogla da se uvijem u njega.

Kad je Duško otišao, poslije nekog vremena Miloš je dolazio i polako odnosio njegove stvari. Na kraju, sjećam se dobro, ostali su samo pisaća mašina na stolu, kišobran i prsluk na čiviluku. Tužna slika prazne sobe, a taj prsluk na čiviluku kao da je čekao mene. I htjela sam da pitam Miloša da mi pokloni taj prsluk, mislila sam da treba da ga imam, da je moj. Ali nekako smo se mimoišli i kad sam opet ušla u tu sobu i vidjela da nema prsluka... tek onda sam se pošteno isplakala.

Duško je mnogo novina uveo u program Studija B, jedan je od osnivača Trećeg programa, programa klasične muzike, pisao je tekstove za Osnovnu školu Studija B, uređivao je i vodio emisiju Beogradske inicijative, poznata je njegova akcija Štedimo za Beograd odnosno „ŠTD za BGD”, uređivao je Kulturni kalendar, ali najpoznatiji je po emisiji Beograde, dobro jutro.

Govorio je da on nema britak jezik, ali je možda nečiji sluh britak i nije više bitno da li je to jedna ili više rečenica koje su presudile da ga više ne bude u programu. Neki ljudi na visokom nivou smatrali su da je ponekad nezgodan u političkom smislu i surov u svojim dobrojutarnjim dobacivanjima.

Sve to mu je baš teško palo. Smatrao je da njegovi tekstovi nisu provokativni, da on nema namjeru da bilo koga uzbunjuje ili uznemirava, ali i ne želi da povlađuje ukusu onih sa kojima se ne slaže. Kad su htjeli da ga vrate, on nije želio da piše Beograde, dobro jutro, ali dokle god je mogao, dolazio je u Studio B i pisao druge tekstove.

Ja sam u to vrijeme bila u Italiji na specijalizaciji i kada sam se u jesen 1983. godine vratila, steglo mi se srce kada sam ušla u njegovu kancelariju. Obradovao mi se, ali to je bio drugi čovjek, sa mukom je govorio, teško se i kretao. Donijela sam mu na poklon jedan moderan flomaster koji tanko piše, a dizajniran kako samo Italijani to umiju da rade. Sjećam se da su bile ispisane neke riječi, mislim da su to bila imena poznatih novinarskih glasila u svijetu. Dopao mu se poklon i zahvalio je, čak je počeo da nešto piše. Rekao je da će da koristiti... Tada sam ga vidjela posljednji put.

Bila sam u stanu kada sam na Studiju B čula da je preminuo. Vijest je jedva pročitala koleginica Spomenka Jović. Nastupili su najtužniji dani za Studio B.

Meni su ostale sve lijepe i tople posvete u knjigama i sjećanja na dobra jutra s Duškom. Mislim da bi on danas, kao moj drugi tata u Studiju B, bio zadovoljan razvojem moje karijere i onim što sam uradila sa svojim životom, kao i ovim što sam o njemu ispričala. Sigurna sam da ga nijednim svojim potezom i nijednom svojom odlukom nisam razočarala.