U najboljim pripovijetkama Petra Kočića dominiraju krupne, epske, muške figure, a taj muški svijet razbija Mrguda. Opisujući je pisac nam slika snagu, jedrost i stradanja žene sa Zmijanja.

Iako ove godine zbog pandemije virusa korona neće biti tradicionalnog zborovanja na Manjači, sjećanje na srpskog pisca i borca za pravdu i otadžbinu biće obilježeno nizom manjih kulturnih događaja. Na očuvanju značaja i sjećanja na Petra Kočića radi i Ministarstvo prosvjete i kulture RS promovišući njegova djela kroz kampanju “Čitajmo zajedno”.

U razgovoru sa književnikom Nenadom Grujičićem, dobitnikom “Kočićeve nagrade”, otkrivamo svijet krajiške žene, koja u Kočićevoj pripovijeci “Mrguda”, prvi put objavljenoj 1902. godine, doživljava slom zbog neuzvraćene ljubavi.

Kočićeva “Mrguda” nam pokazuje da planinska priroda, bujna i neukrotiva, određuje sudbinu, temperament i karakter njegovih junaka i junakinja. Kočić nam je u “Mrgudi” dao najljepšu sliku prirode i čovjeka u njoj, a scene ašikovanja odraz su kulture kraja kojem je pripadao.

- Mlada devojka Mrguda, fatalne i prkosne, a antičke lepote i tragične ljubavi, pandan je ćudima planinske prirode u smenama godišnjih doba. U toj paraleli Kočić je našao formulu za slikanje zmijanjske Mrgude, inače stvarne devojke i sudbine sa Zmijanja - objasnio je Grujičić za “Glas Srpske”.

Istakao je da je “Mrguda” osobena pripovijetka, koja bi se mogla nazvati i poemom.

- Takav je to jezik, gust, slikovit, muzikalan, u kontrasnim sudarima prizora koji, u stvari, ukazuju na simbiozu čoveka i prirode, obostrano osluškivanje znakova i poruka neba na zemlji. U “Mrgudi” Kočić nam poručuje da sile erosa i tanatosa podjednakim dužinama razapinju ljudsko biće nastanjeno emocijama, strašću i nagonima - naveo je Grujičić.

Dodao je da taj rascjep u njoj pogotovo podstiče ljudska okolina puna zavisti i licemjerja, ljudi ogrnuti u puritanske kapuljače iz kojih iskeženo posmatraju i ogovaraju tuđu ljepotu i snagu.

- Za nju se u pripoveci govori da je kopile, ogovaranja bujaju od usta do usta. Mrguda je time opterećena, kopile nema ugled i rang deteta iz redovne porodice. U Krajini se pevaju ove ojkače: “O, moj pobro, kopile se rađa,/ ajmo viđet' je li naša građa”, ili: “Selo veli baraba ne radi,/ selo puno moje kopiladi” - dodao je Grujičić.

Obrazložio je da je Mrguda zaljubljena u mladića iz svog kraja koji ne mari za nju, pored ostaloga i zato što je ona kopile.

- Kada taj momak zatiče Mrgudu na izvoru kako pere “rubine”, ona mu očajnički priznaje koliko ga voli i žudi za njim. Međutim, on je hladan, izvan njenih osećanja i svetova, ne uzvraća ljubavlju. Ona mu istrgne nož i preseče sebi mišicu, a krv brizne i rana se rascveta na suncu. Maramicu natopljenu krvlju Mrguda u transu baca pred zapanjenog momka. “Evo ti duše”, jeknula je izjednačavajući krv i dušu, podižući sebe na pijedestal žrtvenog jagnjeta - ispričao je Grujičić.

Naglasio je da Mrguda, puštajući sebi krv iz mišice pred onim koga idealizuje i upadajući potom s njim u nekontrolisani erotski čin, sebe nesvjesno proizvodi u djevojku-žrtvu, koju samo na prvi pogled prinosi mladiću. To je žrtvena krv koja će je, raspletom događaja, na kraju odvesti do samoubistva.

Pismo Milki

Sačuvano je Kočićevo pismo koje je iz Beča poslao supruzi Milki Kočić 1903. godine, a u kome spominje “Mrgudu”.

- Tek sad te onako silno, vatreno, zanosno ljubim i volim jer vjeruj mi da sam te izgubio, ja bih dosad bio među mrtvima. Da sam imao revolver, pucao bih na sebe, jer ne možeš pojmiti kako me je bila obuzela nekakva duboka, neizmjerna tuga i očajna usamljenost. Ovo me je tvoje lijepo, nježno pismo upola izliječilo ali one vatre i snage nestalo je. Ostala je samo nježna ljubav prema tvojoj ljepoti moje... Mrgude! Milko, ti si moja Mrguda! -