Stopama predaka, srpskih Solunaca

Postoje mjesta na kojima istorija nije samo zapisana u knjigama. Mjesta na kojima su kamen, zemlja i planina sačuvali uspomenu na one koji su svojim životima ispisivali istoriju.

Jedno od takvih mjesta je Bitolj, a iznad njega surova i kamenita Nidža, sa najvišim vrhom, Kajmakčalanom.

Poslije Albanske golgote, srpska vojska je preko Krfa i Solunskog fronta krenula ka otadžbini. Na tom putu stajala je Nidža, a na njoj Kajmakčalan, visok 2.524 metra.

Kajmakčalan je tada bio na državnoj granici. Njegovo osvajanje nije bilo samo osvajanje jednog planinskog vrha. Za srpskog vojnika to je bio prvi korak na tlo svoje države poslije Albanske golgote.

Zato će u srpskom pamćenju ostati kao Kapija slobode.

Bitka je počela 12. septembra 1916. godine. Tri nedjelje vodile su se žestoke borbe u gotovo neljudskim uslovima. Odlučujući juriš izvela je Drinska divizija, ojačana pukovima Dunavske divizije, dok su među prvima na samu kotu izbili dobrovoljci pod komandom vojvode Vuka Popovića.

Cijena pobjede bila je strašna. Oko 4.800 srpskih vojnika poginulo je ili nestalo, dok je tokom operacije više od 30.000 ljudi bilo izbačeno iz stroja, ranjeno ili oboljelo.

Zato Kajmakčalan nije samo simbol vojne pobjede. On je mjesto na kojem je plaćena ogromna cijena povratka.

Padom Kajmakčalana otvoren je put prema Bitolju, koji je oslobođen 19. novembra 1916. godine.

U Bitolju i na Kajmakčalanu 29. i 30. septembra obilježava se 110 godina od Kajmakčalanske bitke. Biće to dani sjećanja i poklonjenja, susret potomaka sa precima i živih sa onima koji su zauvijek ostali na planinskim visovima, daleko od kućnog praga.

Program je počeo u Gruništu, polaganjem vijenaca na spomen-ploču vojvodi Vuku, a nastavljen komemoracijom na Srpskom vojničkom groblju u Bitolju. Centralna svečanost biće održana večeras u Domu Vojske.

Foto: Ustupljena fotografija 

A na Srpskom vojničkom groblju ostaje ona tiša strana iste priče.

Redovi grobova.

Imena.

Mladi životi koji su svoj put započeli u različitim krajevima, a završili daleko od svojih kuća, na putu kojim su se vraćali ka otadžbini.

Zato odlazak na ovo mjesto nije samo posjeta istoriji.

To je susret sa onima koji su ostali na tom putu.

I upravo tu, pred tim grobovima, stopama tih predaka danas prolazi i epski pjesnik Predrag Janičić.

Godinama je posvećen srpskoj istoriji, tradiciji i pamćenju. Bio je član žirija brojnih festivala guslara u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj, režiser i tekstopisac filma „Božić u Hercegovini“, dobitnik brojnih priznanja i osvajač medalja na pjesničkim takmičenjima.

Obišao je mnoga stratišta i mjesta stradanja srpskog naroda, a mnoga od njih oživio kroz stih. Njegov glas čuje se i na srpskim saborima, hercegovačkim sijelima i obilježavanjima velikih istorijskih godišnjica.

Zato njegov dolazak na Kajmakčalan ima posebnu težinu.

Foto: Ustupljena fotografija 

Na 110. godišnjicu bitke, Predrag nije došao samo kao pjesnik i učesnik velikog jubileja.

Došao je da se pokloni sjenima slavne srpske vojske.

A ovoga puta nije sam.

Sa njim su njegova braća, Pjevačko društvo „Karađorđe“ iz Herceg Novog.

Zajedno dolaze na mjesto gdje se ne pjeva samo o prošlosti, već se pred njom stoji, ćuti i poklanja.

Jer postoje trenuci kada pjesma nije samo pjesma.

Kada je glas zavjet a stih molitva.

I kada se čovjek nađe pred grobovima onih koji su dali život za otadžbinu, ostaje samo jedno:

pokloniti se i pamtiti.

Sa Kajmakčalanom je zauvijek povezano i ime Arčibalda Rajsa, Švajcarca koji je zavolio Srbiju i njenog vojnika i koji je svojim svjedočanstvima ostavio dragocjen trag o njihovom stradanju i herojstvu.

I tako se na ovom surovom vrhu susreću tri vremena ono u kojem su srpski vojnici krvlju otvarali vrata slobode, ono u kojem je Rajs svjedočio o njima i ovo naše, u kojem njihovi potomci ponovo dolaze da im se poklone.

Tu prošlost i sadašnjost stoje jedna pored druge.

Od Kajmakčalana, preko Bitolja, pa sve do proboja Solunskog fronta, put srpske vojske bio je put stradanja, ali i povratka.

Povratka kući, slobodi.

I zato danas, kada koračamo tim stazama, ne treba da zaboravimo čijim su stopama prvi put ispisane.

Stopama predaka, srpskih Solunaca.