Bratunačko srpsko selo Ježestica nikada se nije oporavilo od demografskog gubitka iz Drugog svjetskog rata jer su tu 8. avgusta 1992. godine snage takozvane Armije BiH počinile gnusne zločine, a o kontinuitetu srpskog stradanja, ponavljanju istorije i nastojanjima muslimana da zatru sve srpsko na ovom prostoru najbolje svjedoči dvostruka tragedija Ljubomira Mlađenovića.

Navršile su se 32 godine od upada muslimanskih vojnih formacija iz Srebrenice u bratunačko srpsko selo Ježestica, kada je ubijeno devet mještana u kućama i dok su radili na njivama, a među njima i braća Anđelko i Dragan Mlađenović, te majka Savka.

Za taj zločin počinjen 8. avgusta 1992. godine niko nije odgovarao, kao ni za zločine nad 161 srpskom žrtvom iz ovog sela i okolnih zaselaka koje su preci ubica iz 1992. godine počinili u Drugom svjetskom ratu.

U Ježestici su juče obilježene 32 godine od stradanja ovog sela u posljednjem ratu, u kojem je nastradalo 39 mještana, a služen je parastos i za 161 srpsku žrtvu iz Drugog svjetskog rata.

Ovo srpsko selo, u mjesnoj zajednici Kravica, nikada se nije oporavilo od demografskog gubitka iz Drugog svjetskog rata, a doživjelo je ljudska stradanja i 8. avgusta 1992. godine. Razoreno je prilikom upada muslimanskih snaga iz Srebrenice, koje su ubile sve što su stigle, opljačkale stoku i pokretnu srpsku imovinu, a nepokretnu popalile.

Ako bi se upotrijebile definicije i terminologija Haškog tribunala, porodica Mlađenović i srpski narod u Podrinju su žrtve višedecenijskog kontinuiranog zločinačkog poduhvata, odnosno genocida austro-njemačkih formacija, koje su uvijek na najsvirepiji način pomagali lokalni muslimani i samostalno, nemajući nikakvog obzira, to nastavili u posljednjem ratu u BiH.

 Dva puta ostao bez porodice

Nesreća Ljubomira Mlađenovića, Srbina iz Ježestice, jasno oslikava ponavljanje istorije i kontinuirano nastojanje zatiranja tragova srpskog postojanja, kako 1942. tako i 1992. godine, te svjedoči o stravičnim zločinima muslimana nad srpskim narodom u srednjem Podrinju. Isti odnos i politika vladaju još od izbijanja Prvog svjetskog rata, samo što se koriste različita sredstva i metode njenog sprovođenja, do današnjih dana. Isti je i cilj te politike - nestanak srpskog naroda sa lijeve strane Drine, po svaku cijenu.

 U 21. vijeku nasljednici Benjamina Kalaja, Oskara Poćoreka i drugih austro-njemačkih srbomrzaca u liku visokih predstavnika međunarodne zajednice za nesrećnu BiH kao što su Volfgang Petrič, Valentin Incko, Kristijan Švarc-Šiling i nelegitimni Kristijan Šmit, totalitaristički nameću zakone i žele da disciplinuju srpski narod, odnosno da pod stalnim njihovim prijetnjama, pritiskom i pravosudnom tiranijom, trpi i poslušno sprovodi njihovu samovolju i realizaciju pogubne politike, te da napusti svoja vjekovna ognjišta, budući da ih muslimani u ratu nisu uspjeli sve ubiti i otjerati iz BiH iako su to namjeravali, što tragovi i nedjela govore.

U napadu muslimanskih zlikovaca integrisanih u fašističke ustaške jedinice na srpsko selo Ježesticu 1942. godine pobijeno je gotovo cijelo selo - ubijani su djeca, žene i starci.

Ljubomiru Mlađenoviću su te godine na kućnom pragu ubijeni otac, majka, trogodišnja kćerka Jela i supruga, koja je bila u drugom stanju. Nju su tako trudnu zvjerski mučile, pa rasporile, prve komšije muslimani iz Bratunca i Srebrenice.

Ubijeni su i njegov brat Petar Mlađenović, njegova supruga i njihove četiri kćerke. Ljubomira su zarobili i odveli u logor, odakle se vratio tek poslije rata. Počinioci ovog monstruoznog zločina ostali su nekažnjeni.

 U genocidu koji su od 1941. do 1945. godine u Podrinju počinili muslimani iz Srebrenice i Bratunca kao pripadnici ustaških jedinica ubijeno je najmanje 6.469 Srba, među kojima i oko 400 djece, navodi se u dokumentima o stradanju Srba u 20. vijeku.

Ljubomir prvi put ostao bez porodice 1942. godine

Bila je to velika trauma za Ljubomira, tada mladića od samo 23 godine. U jednom danu je ostao bez cijele porodice. Ipak, nakon izvjesnog vremena on se ponovo oženio i sa suprugom Savkom dobio šestoro djece, četiri sina i dvije kćerke.

Prošlo je tačno 50 godina i zločin se ponovio na istom mjestu. Tragedija ove porodice ponovo počinje 12. jula 1992. godine, kada je Ljubomir teško ranjen dok je radio na njivi. Ranili su ga muslimanski ekstremisti iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića, koji su na veliki pravoslavni praznik Petrovdan krenuli u krvavi pohod kako bi nakon pola vijeka dovršili ono što su njihovi preci započeli.

Kobne 1992. godine Ljubomir ostaje bez supruge i dva sina

Ranjeni Ljubomir je operisan u Beogradu, a u periodu dok je bio daleko od kuće na liječenju, 8. avgusta 1992. godine, srebrenički muslimani upali su u srpsko selo Ježesticu i ubili devet mještana među kojima njegovu suprugu Savku i sina Dragana.

Drugom sinu Anđelku odsjekli su glavu i kao trofej je odnijeli Oriću u Srebrenicu, gdje su je vezali za automobil i vozili ulicama pokazujući je kao četničku glavu, odnosno "ratni trofej".

Dželat je od Orića dobio nagradu, a razjarena masa je poslije krvavog pira šutirala Anđelkovu glavu po srebreničkom igralištu, gdje su uz pjesmu i veselje proslavili masakr nad civilima. Slavila je i pjevala tada čitava Srebrenica!

Prema izjavama svjedoka, najodgovorniji za ovaj zločin je Kemal Mehmedović Kemo iz obližnjeg sela Pale, koji se istakao po brojnim zločinima nad srpskim civilima. On je odsjekao glavu nedužnom Anđelku na kućnom pragu i odnio je kao trofej u Srebrenicu.

Ljubomir umire od tuge 1994. godine

Od posljedica ranjavanja na Petrovdan, ali i od neizmjerne tuge za najmilijima, Ljubomir je preminuo 1994. godine.

Na bratunačkom groblju sahranjeni su otac Ljubomir, majka Savka, sin Dragan i obezglavljeno tijelo sina Anđelka.

Anđelkova supruga Ivanka i kćerka Anka i danas tragaju za njegovom glavom.

Braća Mlađenović ubijena su pred očima majke Savke, koju su monstrumi primorali da gleda ove strašne scene, nakon kojih su i njoj presudili. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su u obližnjoj šumi.

Ivanka Mlađenović izjavila je Srni da je ogorčena na međunarodno i pravosuđe BiH jer niko nije procesuiran za monstruozna ubistva članova njene porodice i ljudi iz ovog sela koji su radili na svojim njivama kada su ih mučki napale muslimanske horde Nasera Orića.

- Uklesana imena ubijenih na spomeniku pokazuju da je istina da su nastradali, a za zločin niko nije odgovarao. Ne očekujemo pravdu od pravosuđa BiH, to je sud koji radi po nalogu bošnjačkog političkog vrha, ali vjerujemo da će zločince stići i stiže Božija pravda -  ističe Ivanka.

Njena kćerka Anka imala je samo pet mjeseci kada su joj muslimanski vojnici zaklali oca i ubili strica pred očima njihove majke, a njene bake, koju su potom, takođe, zaklali.

Ona ne pamti oca, ali zna kako je nastradao, poštuje žrtvu porodice djeda Ljubomira koja je jedinstven primjer.

Anka je profesor srpskog jezika, ali već nekoliko godina bez zaposlenja. Pita da li su žrtve njene porodice nedovoljne da bi i ona dobila priliku da radi i obezbijedi sebi egzistenciju kao dijete poginulog borca Vojske Republike Srpske.

Ankin rođak, odnosno brat od strica, Nenad Mlađenović, čiji su otac Dragan, stric Anđelko i baba Savka ubijeni 8. avgusta 1992. godine, rekao je Srni da svake godine prisustvuje parostosima i odavanju počasti žrtvama i da je razočaran radom pravosuđa BiH, kao i Haškog tribunala.

- Meni i bratu ništa ne treba, ali ne smijemo zaboraviti naše - oca, strica, baku, patnje našeg djeda Ljubomira i ostale koji su nevini pobijeni. Očekujemo pravdu za mučenja i svirepa ubistva naših najmilijih kod svoje kuće. Oni nikoga nisu napadali, a niko ne odgovara za njihova stradanja - sa ogorčenjem ističe sin poginulog Dragana Mlađenovića, Ljubomirov unuk.

Počinioci ovih zlodjela danas se slobodno kreću ovim prostorima i prkose, pokazujući da za njihova nedjela nema ni suda ni pravde, a porodice žrtava i sav pravdoljubivi svijet zbog toga gube svaku vjeru u budućnost BiH sa ovakvim pravnim sistemom koji štiti ubice nevinih srpskih civila.

Piše: Miro Pejić.