Na Osijama, selu nadomak Dobrog Polja, danas je služen pomen parastos za stradale civile i borce u Odbrambeno-otadžbinskom ratu.

Usamljeno, pusto selo ostalo je bez stanovnika u ratnom vihoru, a do sada je obnovljeno svega par stambenih objekata u koje rijetko ko dođe.

Na godišnjicu stradanja i krsnu slavu crkve, na Trojčindan, dođu porodice i potomci ubijenih, pa je selo živo samo ta dva dana.

Na Ilindan ujutro 1992. godine muslimanske snage su napale Osija i pobile sve što su stigle i popalile sve stambene i prateće objekte u selu. Svega troje mještana uspjelo je sačuvati život u tom pohodu iza koga su ostali samo leševi i pepeo.

Trinaest Draškovića, mještana tog sela, mahom civila, stradalo je tog dana, a njihovi posmrtni ostaci sahranjeni su tek godinu kasnije.  

Trideset godina je prošlo i skoro su svi zaboravili ove žrtve, samo članovi njihovih porodica dolaze, sumnjajući da će pravda ikad stići počinioce. Razočarani su što se ni vlast, ni organizacije proistekle iz zadnjeg rata, a naročito pravosudne institucije ne interesuju za ovaj zločin.

Radoje Drašković je na Ilindan 1992. godine u tom krvavom naletu muslimanskih snaga izgubio oca.

- Oni su bili veče prije u jednoj štali u selu, jer nisu smjeli da noće u kućama. Čuli su da je Trnovo palo i rano ujutro su krenuli da bježe, jer su htjeli da se domognu Kalinovika. Muslimani su napravili čeke i barikade i pobili ih. SIPA je uzimala izjavu od mene, ja sam dao iskaz onako kako je moja majka pričala, koja je uspjela pobjeći iako joj je suknja bila izrešetana - priča Radoje.   

Vlade Drašković, slabo pokretan i skoro slijep starac izgorio je u rodnoj kući. Njegov unuk Radmilo, koji je izgubio i majku tog dana na Osijama, a oca u Sarajevu, kaže da zločinci nisu birali metu, već su redom palili i ubijali.

- Deda je imao 89 godina, izgorio je u kući, majku su ubili kod groblja, a oca su odveli Jukini borci i ubijen je na teškim mukama ni kriv ni dužan. Niko za ovo nije odgovarao. Za ubistvo moga oca i još 20-30 ljudi, koliko ih je već bilo, odgovarao je čovjek koji je dobio 15 godina zatvora. Za ovo niko neće odgovarati, takva je politika danas i sa naše i sa njihove strane - kaže Drašković.

Na kućnom pragu je izgorjela i Danica Drašković koja je bila 1907. godište i koja, takođe, nije uspjela pobjeći.

Svoje roditelje iz susjednog sela Lokvice, Neđo Mijatović je uspio noć prije evakuisati, iako je stigla dojava da dolazi pojačanje.

- Stari ljudi povjerovaše da će stići pojačanje i vratiše se iako su bili krenuli u zbjeg. Treba i ovo naglasiti, bilo je poštenih muslimana koji su došli i rekli da se sprema ofanziva, da su došli neki ljudi sa strane, tako mi je otac prenio i ne mogu reći što nisam vidio. Zato sam ja prije odveo roditelje, međutim, moji kumovi Draškovići su ostali i stradali - kaže Mijatović.

Pored strica Radovana, Srđan Drašković je izgubio babe i djedove, a veoma je razočaran da se nakon tri decenije niko krivično nije gonio zbog tog događaja, što je za svaku osudu.

- Pored stradanja civila, tragedija je što se ni trideset godina nakon toga ne zna ko je izvršio zločin. Zapravo znamo, ali ti ljudi nikad nisu procesuirani i ono što je poražavajuće je što se rodbina okuplja, a potraga za istinom ostaje nedovršena priča. To je za osudu što se više ne pridaje značaj ovim stvarima - naglašava Srđan Drašković.

Pomen parastos je služen za sve iz Osija i okolnih sela koji su stradali u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, kao i borce koji su poginuli u ovom kraju. Pored Draškovića, poginuli su članovi porodica Pržulj, Vujičić, Tomović, Krstović, Dragović, Vučetić, Todorović, Kalajdžić, Regoje, Kovačević, Bjelović, Govedarica, Stanković, Bjelica, Glogovac, Gavrilović, Jokić, Simanić, Mišur, Elez i Perišić.

Pokoljenja će pamtiti ovaj zločin nad civilima u Osijama, obilježavaće parastosima datum njihove smrti, čuvati od zaborava i njegovati sjećanje na nedužne žrtve, međutim, i sve nadležne institucije i udruženja bi trebali da se potrude i evidentiraju i procesuiraju zločince kako bi pravda kad-tad bila zadovoljena.