Neđo Avram iz Kalinovika prisjetio se proslave Vaskrsa nekada, svojih mladih dana, i kako se najradosniji hrišćanski praznik slavio dok je on bio dijete.

Neđo je rođen 1954. godine u selu Kuta u Kalinoviku gdje je završio školu za stolara, zaposlio se u Drvnoj industriji „Jažići“ i tu stekao penziju.  

U selu Kuta nije se živjelo u izobilju, praznici su se slavili skromno, ali sa mnogo ljubavi.

Kako kaže Avram za naš portal, Vaskrs je bio najsrećniji praznik  za koji su se njegov brat, sestra, otac, majka i on pripremali i pola godine prije.

- Ljudi su bili okrenuti Bogu, ispred crkve bi se tucali jajima, takmičili bi se čije je jaje bilo najtvrđe – rekao je Avram.

U odnosu na današnje vrijeme, Avram kaže da se nije šaralo mnogo jaja, svega tridesetak.

- Nije bilo mnogo jaja, ostavljali smo jaja, nismo jeli za doručak da bismo imali za Vaskrs – priča Avram.

Jaja su se isključivo farbala u lučini, jer nije bilo drugih boja, i u prirodnoj travi  „broć“, koja je prilikom kuvanja davala blago ljubičastu boju.

Na Vaskrs ujutro, kaže naš sagovornik, majka i otac bi ih budili da se potucaju i omrse jajima našaranim na Veliki petak.

- Otac bi svima podijelio po tri, četiri jajeta, pošto nije više bilo. Tucali bismo se jajima u kući sa tradicionalnim pozdravom „Hristos vaskrse, Vaistinu vaskrse“ – rekao je Avram.

Zbog neimaštine, djeca su pravila drvena jaja prije Vaskrsa i farbali ih kako bi ličila na prava. Išli su po selu od kuće do kuće i takmičili se čije je jaje jače.

- Imali smo i drvena jaja, pokušavali bismo prevariti jedni druge, dok se ne otkrije da je jaje drveno, a sve to da bismo se zabavili – objasnio je Avram.

I praznična trpeza, u vrijeme kada je Neđo bio dijete, bila je skromna.

- Majka bi spremila pitu, malo mesa, poneki kolač, nije bilo mnogo hrane kao danas – priča on.

Kada bi se svi potucali jajima, majka bi izdvojila jedno jaje koje bi u kući stajalo do sljedećeg Vaskrsa.

- Svaka porodica bi ostavljala jaje, mi to zovemo čuvarkuća, kako joj ime govori da čuva kuću i porodicu do sljedećeg Vaskrsa – objašnjava Avram.

Prema njegovim riječima, to su bila teška vremena, ali ispunjena radošću.

Danas se Vaskrs drugačije slavi, u raskoši i izobilju. Porodice šaraju i po tri školjke jaja, što je nekada bilo nezamislivo. Jaja se farbaju u bojama, modernim tehnikama. I dalje se ide u crkvu, ljudi su bili i ostali pobožni. Djeca sve manje idu od kuće do kuće i tucaju se jajima, što je nekada bila neizostavna aktivnost na Vaskrs. Drvenih jaja sve manje ima, ali je Vaskrs uvijek bio poseban praznik i svi su mu se radovali, i nekada i sada.