Velikobosanska hegemonija?

Poslije likovanja povodom direktnih prenosa rušenja pravoslavne crkve i izricanja doživotne robije za generala srpske vojske, ne može čovjek a da se ne sjeti Andrićevog poturčenjaka, Pljevljaka, starješine sejmena, koji igra i pjeva dok Radisav umire nabijen na kolac...

Na Balkanu su taj vid dominacije jednog naroda nad drugim, nižim i potčinjenim, dosad forsirana najčešće preko nedokazane teorije hegemonije, kao težnje ka:

- Velikoj Srbiji (Karlovac, Ogulin, Virovitica), kao

- Velika Hrvatska (Hrvatska do Drine i Zemuna),

- Velika Albanija (Ujedinjenje Albanije i tzv. Kosova),

- Velika Bugarska (Svojatanje Makedonaca kao Bugara) pa i drugih manje ili više pohabanih balkanskih hegemonija.

Naravno, da se Velika Britanija i spajanje Istočne i Zapadne Njemačke ne računaju, jer su to velike evropske sile, koje su svoje bogastvo i silu zakopitile u vjekovnim pljačkama slabijih. Mali narodi nemaju pravo niti snagu za jačanje i proširivanje  teritorija,  država, pa ni spajanje svojih naroda.

Katolička crkva Svetog Josipa radnika u Palama

Naš, srpski narod, je dokazano i zapisano u istorijskim udžbenicima, bio prisiljen da  uvijek vodi oslobodilačke ratove, borbom protiv Otomanske Turske, protiv  hegemonije Austro-Ugarske, protiv fašističke Njemačke, kao i sada, kada je nastao haos raspadom posledenje Jugoslavije, kada je je jedini pokušavao odbraniti i sačuvati tu teško stečenu zajednicu Južnih Slovena.

Muslimanski predvodnici ( prvaci, i jastrebovi, a ne cijeli narod)  je, nasuprot, uvijek bio na strani okupatora. Poslije Sarajevskog atentata, iako su se zavjerenici čak nazivali „Mladobosancima“  odmah su se priklonili kaurskoj Austrougarskoj, formirali „Šuckore“ koji su počinili najužasnije zločine nad srpskim narodom.

U Drugom svjetskom ratu su  prišli NDH i,  kao ustaško cvijeće, opet okrenuli svoju  mržnju na pravoslavni srpski narod i kao vječite sluge okupatora okrvavili ruke, širom istočne Bosne,  Posavine, Hercegovine... U ratu i ljubavi nema pravila. Ubija, strijelja, pljačka svaka vojska. Krv i mržnja.  Neko strada više neko manje. Niko nije čist ni u ratu, ni u mržnji. Staljin je oslobađao Evropu od fašizma, a opet u miru poubijao milione svojih sunarodnika.

I prije nego što je Tito muslimanima dozvolio da se pišu velikim M, počela je ta velikobosanska ideja, koju  su u prvom redu ispoljili kroz pokret „Mladi muslimani“ na čelu sa tada mlađanim Alijom Izetbegovićem. U Izetbegovićoj „Deklaraciji“ zacrtana je muslimanska dominacija u BiH,  u srcu Evrope. Iako su komunisti žestoko i debelo kaznili vođe mladomuslimana, ideja nije zamrla, nego se povampirila u krvavom raspadu poslednje Jugoslavije, gdje je Alija Izetbegović, javno rekao da će žrtvovati mir radi velikomuslimanske države. Sve ponude mirnih sporazuma sa srpskim narodom i posrednicima je odbio od Krnje Jugoslavije, gdje im je ponuđeno mjesto prvog premijera buduće vlade, pa čak i do Kutiljerovog plana, kojim bi se izbjegle ogromne ljudske žrtve, od kojih Izetbegović mlađi, danas pravi politizaciju žrtava, utiskujući mladim Bošnjacima želju za osvetom i naplatom, bez kompromisa i nade u suživot sa Srbima, odnosno „agresorima“.

Naravno, da su se i te 92.  Muslimani ili Bošnjaci prislonili uz najjaču silu svijeta od koje su po cijenu masakra, traženo bombardovanje Srba ili „srbočetnika“ kako u svojim medijima slikaju,  karikaturišu, svoju bivšu braću, iako govorimo isti jezik, imamo isti genetski kod, istovetno porijeklo,  isti smo narod, samo su Bošnjaci druge vjere i druge kulture, a  sada su i druga nacija. A neophodno je, bar u ovom slučaju, i inače, razumjeti šta je narod , a šta nacija, gdje se različitosti pretapaju ili odvajaju u drugu civilizaciju.

Danas su bošnjački političari, poslušno osluškujući nasrtljivu globalizaciju najjačih svjetskih sila ujedinjenih u NATO, prihvatili navodnu građansku teoriju „jedan čovjek, jedan glas“ jer su shvatili da već imaju apsolutnu dominaciju muslimanskog stanovništva u BiH (preko 51 odsto) što ih dovodi do potpunog ostvarenja Alijine Deklaracije, odnosno velike, cjelovite BiH, uz potpunu dominaciju bošnjačkog naroda i islamske civilizacije.

To su prihvatile sve probosanske stranke, jedinstveno, što je našem srpskom narodu u BiH  najveća zamka, jer su Srbi, upravo najveći jugonostalgičari, najveći ljubitelji socijalizma, bratstva i jedinstva, najveći sarajevonostalgičari, pobornici sarajevske urbane kulture, pa po tome su najnaivniji i najpovoljniji za zabludu o pravednom građanskom, ali velikobosanskom društvu.  Ono što može ljude (i Srbe i Bošnjake) osvijestiti je činjenica da je potuno ista federalna, višenacinalna struktura SFRJ nije uspjela da sačuva mir, tada mnogo jače države Jugoslavije, pa prema tome već viđenom, ni višenacinalna zamrznuta BiH, ne može opstati kao građanska država.

Izetbegovićevo agresivno nasrtanje na vlasništvo nad šumama, rijekama, bivšim kasarnama, crkvama, crkvenim praznicima, forsiranje bosanskog jezika,  su doslovni dokazi velikobosanske hegemonije koja planira nadmoć nad drugim manje brojnijim narodima, koji „imaju svoju rezervnu državu“ i koji su „srboagresori“ i teroristi, bili i ostali od Ferdinandove do sadašnje Vijećnice. Velikobosanska politika je izuzetno aktivna u tzv. Sandžaku i u pojedinim opštinama Crne Gore, gdje se ovih godina udarno raspravlja o terminu genocida i genocidašima, potuno orkestriranu iz Sarajeva iz kog je protjerano preko 100.000 Srba, tako da su sada hrišćani u tom muslimanskom gradu na nivou statističke greške.

Pokušaj  da se za gradonačelnika Sarajeva imenuje Bogić Bogićević,( najveći izdajnik u mirnoj istoriji SFRJ, koji je mogao samo dizanjem prsta sačuvati tu toliko pominjanu i toliko žaljenu Jugoslaviju,) je farsa da se sakrije etnička očišćenost Sarajeva. Ali ne treba biti puno mudar pa vidjeti da svi balkanski narodi imaju nekog svog lojalnog „bogićevića“ koji se ponekad stavlja i u izlog da se  „Vlasi ne dosjete“. 

Dejtonski sporazum (Ugovor) je zaustavio rat i zamislio BiH sa labavom konfederacijom, (entiteta) sa zajedničkim Savjetom ministara, od samo tri ministarstva, pa BiH može opstati samo na principima slične konfederacije, kakvu je nudio i Ante Marković poslednjoj propaloj Jugoslaviji, što je veoma blizu tzv. „Izvornog Dejtona“.

Neizdrživa  je ova višedecenijska  tvrdoglava agonija između separatizma i unitarizma, odnosno između potpunog raspada BiH i velikobosanske hegemonije.

Da li će zapadni svijet dozvoliti Veliku Bosnu?

„Kuda je ta Bosna, rekti?“ pitao je neki pitac vrli, a dobar odgovor (sem Fatinog inata)  nije dao ni uvaženi  Mak Dizdar.

Likovao je u zabludi  (opet Andrićev  nesretni junak) i kmet Siman koji je svom agi tvrdio da je došlo vrijeme da mi (hrišćani) sada jašemo četiristitina godina vas... Likovanje ludo radovanje! Mali smo mi narodi udrobljeni u balkanska brda, a likovati mogu samo Veliki i Silni.

Zaista je nelogična misija uništiti jaku Jugoslaviju, a sačuvati BiH.

Piše: Slobo Kovačević

*Napomena: Stav autora teksta ne odražava stav redakcije portala Katera!