Đavo je otac laži. Laž je direktno proporcionalna gordosti koja je slijedi. Gospod ponavljajući Isaiju izostavlja ličnu zamjenicu koju s pravom kao Bog može da upotrijebi. Pokretanje zavjera i zavođenje ljudi jedno je od glavnih demonskih svojstava koje je preuzeo čovjek. Ta činjenica zapravo od postanka ga ne sprečava da ide tim putem. Naprotiv. Ne računajući na posledice, laž ljudima koji je slijede daje sigurnost kada po njoj žive. Zašto? Jednostavno je. Laž je svrsishodnija jer se lakše uklapa u njihov način postojanja i život koji nema dublje duhovne sadržine, a koji sačinjava praznina „od korica do korica“. U tu duhovnu prazninu ukoliko se ne useljava Istina, tj. Bog, na njegovo mjesto neko mora doći. Sledstveno tome, laž nije Isusov put. Gospod je rekao da jedino Istina oslobađa (Jn 8, 32). Istina koju On oličava i daje je po milosti kome hoće (Rim 9, 16). Kome hoće! Ne kome se zalomi ili ko iz prikrajka zaverenički procjeni da je podobnost zadovoljena.

Iz Pavlovih poslanica kao i Predanja Crkve znamo da je često đavo oponašao i predstavljao sebe za anđela. Zavereničke laži nisu ništa drugo nego demonsko maskiranje u lik anđelski u kome se demon izdaje za „prevednog i istinskog sudiju“. Kao što zlo nema svoju suštinu, tako ni laž koja iz nje izvire nema temelj postojanja. Da bi egzistirala laž i zavereničko, demonsko komplotsvo mora da barata elementima istine i pravednosti (poluistinama) ili apsolutnim izmišljotinama, eda bi dobili željeni oblik makar – kakvog postojanja. Dar i sposobnost uviđanja onih koji žele u svakom dobu hrišćanstva da nas obmanu i pljunu u lice zavereničkim lažima, zapravo je svojevrsna harizma. U dobu antihumanizma i egoizma koje zahtjeva najveću marljivost u tom uočavanju, uistinu su u prednosti oni kojima je dato da se posluže snagom prostog konstatovanja svijeta oko nas. Otac laži da bi prevario praroditelje rekao im je poluistinu pomješanu sa lažima. On nije govorio o posledicama niti spominje cjelinu. Isključivo se služi lažima i poluistinama. Istina je po pravoslavnom bogoslovlju ono što podrazumijeva postojanost Božiju, a ne ljudsku izmišljotinu. Ona je ličnosnog karaktera, dok je zaverenička laž individualistička. Definicija Istine i Ličnosti istorijski nastaje u trudu kapadokijskih Otaca da objasne kako je Bog jedan, a Trojičan. Tu dolazi do drugačijeg pristupa Istini. To vidimo kad Pilat pita Hrista: „Šta je Istina?“ Crkva je ta koju daje Hristos kao pristup istini u zajednici. Postoje dvije vrste participiranja u istini: 1. Pogrešan – u kome pojedinac u glavi ima pogrešan način postojanja, iako rječit, nema apsolutno nikakvog udioništva u istinitosti. 2. Pravilno gledište – u kome ličnost bez naročite rečitosti o Istini zajedničari sa Hristom.

Consensus patrum u vezi sa Istinom kako je Crkva pomatra nije, dakle, neka proizvoljna omilija o međuljudskim odnosima. To je ukotvljenost na samom Gospodu kao Istini, koja se dalje razvija u vječni život. Tu nema mjesta ni prilike za nečistoću laži i zavereništva, hilariusnih smicalica koje su gadne pred Gospodom. Naročito one oprisutnjene među hrišćanima. Papa rimski Francisko precizno govori upravo o  hermeneutici zavere. O dubokom razlučivanju i rasuđivanju šta Gospod želi od nas. Želi li Gospod laž i zaverenike koji su ga ubili ili želi smirenost Krsta i trpljenje u ljubavi, koje obara sotonu s neba. Smicalice koje se svakodnevno podmeću kao istinite vrijednosti na mjestu jedne kulture, društva i civilizacije, ne priliče ni primitivizmu varvarski neprosvećenih plemena. Riječi bez smisla, galimatijasi praćeni bujicom bijesa i mržnje postaju kolokvijalni normativ i etički kodeks.

Lijek za to jeste svakodnevna primjena Evanđelja koja pobjeđuje spletke zla. U tom kontekstu je papa rimski upozoravao više puta crkvene administracije po svijetu: „Kakva nam je korist dobiti cijeli svijet ako živimo u zagušljivom ambijentu dvorskih spletki koje suše naša srca i sprečavaju misiju Hristovu.“

CRKVA JE STUB I TVRĐA ISTINE I U NjOJ NEMA MJESTA LAŽI I NEPODOPŠTINI!

Piše: Đakon mr Božidar Vasiljević