Mi nekako previše očekujemo da će mir svijetu donijeti neka država, imperija, neki harizmatični vladar, lider sa mesijanskim sindromom, ili nova zvijezda na političkom nebu svijeta. Ali nema mira na svijetu bez mira Božjeg!

Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" prodekan Bogoslovskog fakulteta "Sveti Vasilije Ostroški" u Foči Vladislav Topalović.

- Zato je "mir Božji" koji želimo svijetu ovim božićnim pozdravom - mir drugačije prirode. To je mir bez nasilja i nepravde, bez kalkulacija i takozvanih "mirovnih profitera". To nije onaj obični, svjetovni mir koji je uvijek samo "nastavak rata mirnodopskim sredstvima" - poručio je Topalović.

GLAS: Svijet i ove godine Božić dočekuje duboko podijeljen, a čini se da su podjele velike i među nama u Republici Srpskoj. Gdje je po Vašoj ocjeni spas?

TOPALOVIĆ: Ne bih rekao da su među nama u Republici Srpskoj podjele prevelike. Uvijek me je više od podjela zabrinjavalo jednoumlje. Različita mišljenja u sferi politike su izraz zrelosti jednog naroda i znak da postoji politički pluralizam. Mi smo prvi moderni narod na Balkanu koji je uspostavio kulturu pluralnosti u politici još krajem 19. vijeka i na to treba da budemo ponosni. Podjele ne postoje samo u totalitarnim i neslobodnim društvima, poput onog u Sjevernoj Koreji. Podsjetiću s tim u vezi na riječi apostola Pavla: "Treba i podvajanja da budu među vama, ali ako jedan drugoga ujedate i proždirete, gledajte da se međusobno ne istrijebite". Rekao bih da mi, ipak, ne istrebljujemo jedni druge. Ali u svijetu je, nažalost, drugačije. Ratovi do istrebljenja su nešto čemu svjedočimo na evropskom i Bliskom istoku. Još gore, nalazimo se pred opasnostima nuklearne apokalipse. Ipak, ne treba biti uspaničen. Mi čvrsto vjerujemo da svako zlo u ovom svijetu ima ograničeno dejstvo. Spas je, svakako, Bog koji je već odnio pobjedu nad mračnim silama ovoga svijeta.

GLAS: Da li su po Vašoj ocjeni tradicionalne vrijednosti nekako gurnute u drugi plan favorizovanjem i najezdom nekih novih, iščašenih vrijednosti. Kako se zaštiti od toga?

TOPALOVIĆ: Naravno da su tradicionalne vrijednosti skrajnute ili čak oklevetane kao zastarjeli oblici neslobode, opresije i primitivizma. Život po tradicionalnim vrijednostima se napada otvoreno, ali, s druge strane, postoje i oni koji samo verbalno i krajnje licemjerno te vrijednosti vrlo glasno "brane", dok svoj svakodnevni, praktični život uređuju po novim, izopačenim vrijednostima. Mislim da manje treba učestvovati u ideološkim polemikama u vezi sa vrijednostima, a više ih primjenjivati u sopstvenom životu. U virtuelnom svijetu, na društvenim mrežama bukti pravi "rat" između "tradicionalista" i "modernista", ali u realnom svijetu i jedni i drugi žive manje-više istim načinom života.

GLAS: Razumijemo li danas duboko značenje božićnog pozdrava "Mir Božji, Hristos se rodi" i znamo li kao hrišćani da ga slijedimo?

TOPALOVIĆ: Čini mi se da ne razumijemo prvi dio ovog pozdrava "Mir Božji". Nema mira na svijetu bez mira Božjeg! Mi nekako previše očekujemo da će mir svijetu donijeti neka država, imperija, neki harizmatični vladar, lider sa mesijanskim sindromom, ili nova zvijezda na političkom nebu svijeta. Mir ili pax na latinskom uvijek je bio sinonim za neku moćnu globalnu silu, imperiju čija je moć donosila političku stabilnost i mir. Tako smo imali u istoriji Pax Romana, Pax Britanica, Pax Otomanica, Pax Amerikana, turski svijet i ruski mir, Austrougarsku imperiju itd. Ali sve su to bile opresivne sile koje su tamničile narode i imale robove. I ako je to bio mir, on je izgrađen na nepravdi i krvi nevinih. Takav mir ne mora uvijek biti dobar. I na groblju je "mir"! Zato je "mir Božji" koji želimo svijetu ovim božićnim pozdravom - mir drugačije prirode. To je mir bez nasilja i nepravde, bez kalkulacija i tzv. "mirovnih profitera". To nije onaj obični, svjetovni mir koji je uvijek samo "nastavak rata mirnodopskim sredstvima".

GLAS: Božić je porodični praznik, ali u našem društvu čini se da je porodica u krizi. Da li je to samo utisak i koja je Vaša poruka mladim roditeljima?

TOPALOVIĆ: Nemam drugu poruku mladim roditeljima osim čestitke na tome što su se, uprkos rastućim trendovima, upustili u roditeljstvo. Da ništa drugo ne uspiju u životu, s obzirom na okolnosti, ovo je već više nego dovoljno. Pozivam mlade roditelje da otvoreno, glasno i samouvjereno zahtijevaju od društva priznanje, respekt, podršku pa i privilegije. Moderna društva se, vidimo, lako otvaraju mnogim društvenim grupama, stavljaju u fokus sve druge osim mladih majki i očeva kojima se ne posvećuje nikakva pažnja. Nerijetko, po zakonitostima postindustrijskog, divljeg kapitalizma roditeljstvo i radna karijera se međusobno isključuju. Koliko je samo mladih majki ostalo bez posla zbog toga što su odlučile da imaju djecu. Još više je onih koji su radi posla odustali od roditeljstva kao osnovnog vitalnog čovjekovog ostvarenja. Moderna društva u kojima živimo sve više porodicu doživljavaju kao toksično mjesto stare opresije, patrijarhata, zlostavljanja, sputanosti, kao ideološkog neprijatelja kojeg treba postepeno suzbijati, nipošto podržavati.

GLAS: Kako zaustaviti mlade da ne napuštaju zemlju? Šta bi država, a šta crkva mogle da učine?

TOPALOVIĆ: Svako je slobodan da izabere gdje će živjeti. Mi ne možemo napraviti "Berlinski zid" da bismo zaustavili odliv populacije kako je to svojevremeno učinila Istočna Njemačka. Ipak, možemo se potruditi da kod mladih razvijemo svijest o pripadanju ovoj zemlji, da stalno naglašavamo razloge zbog kojih vrijedi ostati. A tih razloga ima dosta. Jedna narodna mudrost kaže da Bog pravi čovjeka od zemlje na kojoj je rođen. To znači da postoji neka duboka povezanost čovjeka sa rodnom grudom. Njegovo prirodno stanište je zemlja u kojoj se rađa. To je tako i na biološkoj ravni. Određeni biološki tipovi ljudi odgovaraju određenoj geografskoj širini. Teško je čovjeku svijetle puti živjeti na australijskom suncu. Njegova koža ne podnosi tu dozu sunčevog zračenja. Otuda tamo najviše raka kože, ali ne kod starosjedilaca Aboridžina, već kod bijelih doseljenika. S druge strane, teško je čovjeku tamne puti živjeti na dalekom sjeveru - tamošnje sunce je preslabo i ne može preko kože da pokrene vitalne procese u organizmu. Zato su pripadnici rasa porijeklom sa juga, kada se nasele, na primjer, u skandinavskim zemljama prinuđeni da uzimaju vještačke dodatke ishrani da ne bi oboljeli od autoimunih bolesti. Možda je Aleksa Šantić baš ovo imao na pameti kada je davno u Mostaru pjevao "Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovo grije". Vjerujem da niko nije ostavio svoj zavičaj bez velike nevolje. Zato se treba čuvati od uzajamnih osuda onih koji su otišli i onih koji su ostali. U svakom slučaju, po riječima proroka Jeremije, "i u tuđoj zemlji može se pjevati Gospodu".

GLAS: Srbi su odlaskom iz Sarajeva ostavili i svjedočanstva i pečate o svom životu u tom gradu kao što su Stara pravoslavna crkva na Baščaršiji, Saborna crkva, Preobreženjska crkva… Postoji li opasnost da naredne generacije zaborave značenje tih pravoslavnih hrišćanskih svetinja i da bude sve manje onih koji će ih posjećivati?

TOPALOVIĆ: Sarajevski Srbi su još u Sarajevu i biće tamo do Sudnjeg dana! Oni nisu tamo nikoga i ništa ostavili niti to namjeravaju. Sarajevske crkve su nedjeljom pune, punije nego u ono vrijeme kad je u ovom gradu živjelo sto pedeset hiljada Srba. Snaga naroda nije u broju, već u duhu Božjem. Nikada nisam razumio, niti prihvatam defetizam vezan za naš opstanak u gradovima koji su nas oblikovali kao narod i kao kulturu, a to su Sarajevo, Mostar, Prizren... U tim gradovima mi nismo nikada bili privremeni doseljenici kao u Sent Andreji u Mađarskoj ili u Trstu, pa da ih možemo tako lako, u jednom prolaznom istorijskom trenutku, ostaviti. Trst nije naš. Naše je Sarajevo.

GLAS: Kako komentarišete činjenicu da Srpskoj pravoslavnoj crkvi još nije vraćena imovina u Sarajevu, a po svemu sudeći to se nikada neće ni desiti?

TOPALOVIĆ: Imovinu crkvama i vjerskim zajednicama oduzeo je Broz pomoću staljinističkog Zakona o nacionalizaciji koji su primijenile sve komunističke zemlje u Evropi. Nakon pada komunizma sve ove zemlje, osim naše, donijele su zakon o denacionalizaciji i imovinu vratile predratnim vlasnicima. BiH je jedina evropska zemlja u kojoj je još na snazi ovaj Staljinov zakon. Ne slažem se sa Vama kada kažete da se to nikada neće desiti. I da, nije u pitanju samo imovina u Sarajevu, niti samo u FBiH. Ona je samo najdragocjenija.

GLAS: Da li mladi, po Vašoj ocjeni, danas dovoljno pažnje posvećuju vjeri i tradicionalnim vrijednostima?

TOPALOVIĆ: Ne žalim se na mlade. Kakvi god bili, oni imaju više osjećaja za vjeru i tradicionalne vrijednosti nego generacije njihovih djedova. Kad god dođete u iskušenje da se žalite na mlade o ovom pitanju, sjetite se samo na šta je to ličilo prije 50 godina. Koliko su crkve bile praznije, gotovo puste, koliko je bilo više abortusa, koliko više servilnosti prema "vođama", koliko više partijskog i ideološkog fanatizma. Koliko je više bilo kriminala, samo što se vješto krio. O primitivizmu da ne govorimo. Samo je na televiziji sve izgledalo odlično, kulturno i lijepo. Mislim da moja generacija, a naročito generacija prije mene, bar po ovom pitanju, nema "obraza" da dijeli moralne lekcije sadašnjoj omladini. Nisu oni savršeni, niti smo mi bili u svemu loši, ali ne treba stavljati na vrat drugome jaram koji ni sam nisi bio u stanju da nosiš.

Poruka

GLAS: Koju biste poruku uputili vjernicima za Božić?

TOPALOVIĆ: Slava Bogu na visini, na zemlji mir! Svim vašim čitaocima i svim pravoslavnim vjernicima čestitam Božić i Novu godinu! Mir Božji, Hristos se rodi!