9. 1. 2024. BANjA LUKA Predsjednik Republike Srpske odlikovao Nenada Kecmanovića.

15. 9. 2020. PALE Umro Momčilo Krajišnik

4. 3. 1995 SRPSKA ILIDžA - RAFAL PO AUTU

Rat je tek bio počeo, ali su se već znale linije fronta i koji je čiji dio grada. Oni realniji su napuštali stanove i prelazili ka svom narodu, a oni budalastiji su još vjerovali u nešto čega nije bilo. Mi smo već treći put hapsili brata jednog muslimanskog ministra i mijenjali ga za neke uhapšene Srbe u muslimanskom dijelu grada, a znali smo da će se on opet vratiti u svoj stan na našoj strani. Ali, dobro ga je bilo imati...

Te večeri nas trojica smo bili u patroli. Srpski policajci. Na nama stare, plave uniforme i plave jakne bez oznaka i činova, nemamo ni opasač ni uprtač, ni kape. Samo automate i rapove. Šetamo ukletim gradom , a nigdje nikoga. Oni hrabriji su na liniji, a kukavice se kriju po stanovima i šupama za ugalj. Ujutro, između deset i dvanaest sati, svi se pojave na ulici samo da se vidi ko je juče pobjegao. Tad nas komandir zovnu na motorolu:

- Patrola broj tri, odmah se javi u hotel!

-  Kome da se javim?

-  Samo idite tamo. Već ćete vidjeti kome treba da se javite.

To je bilo vrijeme šifri i konspiracije, svi su još krili svoja imena, i ja sam pomislio da nas neka od drugih patrola zove na piće. Kad stigosmo u hotel, a ono unutra sjedi magistar Momčilo Krajišnik, naš načelnik, predsjednik Opštine i još dosta ljudi. Neki uniformisani, neki nisu, ali su svi bili naoružani do zuba.

- Bogami, Slobo, večeras ti nema zajebancije - pomislih u sebi.

Još kad za šankom vidjeh Gavrana i Noneta kako piju koka-kolu, noge mi se odsjekoše od straha. Priđe nam načelnik i reče:

- Vas trojica noćas pratite magistra.

Ovaj jedan ode sa načelnikom da vide koje će auto uzeti, drugi ostade kraj vrata, a ja priđoh dvojici prijatelja.

- Od večeras i ja pratim Momu.

Njih dvojica mi ništa ne rekoše, samo jedan mahnu konobarici i ona i meni donese koka-kolu.

- Slobo, idemo! - zovnu me onaj kraj vrata i ja ostavih dopola popijeno piće i izađoh. Pred vratima nas je čekao nov službeni plavo-bijeli golf. Vozač i ja sjedosmo naprijed, a predsjednik Srpske skupštine i onaj treći iz patrole pozadi.

- Dobro pazite! - ispratiše nas načelnikove riječi.

U golfu tišina. Meni nezgodno da započinjem razgovor, a Momčilo Krajišnik se nešto zamislio. Ali, kad na raskrsnici gdje se desno skreće za aerodrom i putu kuda se ide za Pale, vozač skrenu lijevo i krenu pravo ka muslimanskom dijelu Sarajeva, mi zagunđasmo, ali nam  Krajišnik objasni da idemo u grad na pregovore sa Izetbegovićem.

- Gdje su ti sad oni što se s tobom slikaju na televiziji - pomislih da mu kažem, ali odustah, i bolje je.

Duž puta  do Marijin-dvora nigdje živa roba. Sve do Skupštine pratio nas je mrak i još teža tišina.

Pred Skupštinu smo stigli negdje oko deset minuta do devet sati i ni tu nikoga nismo zatekli. Krajišnik zalupa na vrata, ali odgovora nije bilo. Malo pričekasmo i taman kad se okuražih da mu predložim da se vratimo, iz pravca Skenderije se pojavi kolona od desetak auta i malo kasnije iz njih izađoše Alija, Nenad Kecmanović i desetak specijalaca iz njihove pratnje.

Oni svi u najmodernijim šarenim uniformama, sa pancirama, pumparicama i heklerima sa ugrađenom optikom. A mi- ko svirači. Da sam barem metak ubacio u cijev. Krajišnik, Izetbegović i Kecmanović uđoše u zgradu Skupštine (vrata su odjednom bila otključana), a mi ostadosmo na onom  platou da ih čekamo. Niko ništa ne govori, samo se mrko gledamo.

- Slobo, kako si?! - prepoznah bivšeg kolegu iz moje ulice.

("Šta me pitaš kako je? Pit’o bih ja tebe da si i ti došo u moj dio grada i da te oni naši vukovi ovako okruže, a ti ni pušku nemaš spremljenu").

- Dobro. A ti, Zajko?

- A, radi se.

Zajku jedan njihov kolega nešto šapnu i on se odmiče u stranu, a meni se učini da bi nas snajper sa "Mome i Uzeira" lako mogao gađati i zato se nas trojica sklonismo u jedan mali pasaž. Alijini i Nenadovi tjelohranitelji budno motre na nas, i mi na njih, svi držimo oružje u rukama i opasno ćutimo. Samo da neko ne učini kakav pogrešan korak! Svi stojimo, niko se i ne miče, a atmosfera je napeta do usijanja. Ne bih se iznenadio da od toliko elektriciteta počne sijevanje groma.

Poslije petnaestak minuta pregovarači izađoše iz zgrade i bez riječi se rastadoše. Nenad Kecmanović i Alija Izetbegović na jednu a Momčilo Karajišnik na drugu stranu. Nas četvorica sjedosmo u svoj auto i krenusmo nazad, u svoj dio grada. Ovaj put nas je dio puta, na određenom odstajanju, pratio jedan muslimanski auto, ali se na raskrsnici na Pofalićima negdje izgubio. Ali zato malo dalje, kod Socijalnog, po nama osuše vatru. Meci su zviždali oko auta, nas trojica smo polegli po sjedištima, vozač je pritisnuo gas koliko god može, a ja sam se u sebi molio samo da nam koji metak ne pogodi  u gumu. Taj karambol sigurno niko ne bi preživio.

Srećom to se ne desi, a ne bi nikakve ni barikade na ulici i mi produžismo dalje i bez ikakvih problema pređosmo u svoj dio grada.

 Autor: Željko Pržulj