Bio je sparan dan, srijeda, 15. juna, 1910. godine. Seljak iz Rude Međe na Trebeviću - Aleksa Čolo kvrgavom šakom uzdiže svoju olinjalu šubaru uz naborano znojno čelo, dok je bangavim teškim korakom "slazio" niz Bistrik. Za njim je na povocu jedva gaveljalo mršavo zekasto konjče, kojim je na škripavom samaru "gonio" dvije pogoleme kostrijetne vreće klaka (kreča), brižljivo uvezane pod ceradom.

Uz Aleksu je išao njegov bratić Boško, mlađi oženjen čovjek koji je pošao u Sarajevo da "namiri" kuću. Zgodno mu bješe da u povratku na Zekana natovari kupljenu fasungu. Kroz ulicu Konak udariše na Carevu ćupriju, kad gore pred Beledijom i Vijećnicom spaziše dosta fijakera i "buljuk" nekakve gospode svečanog izgleda.

Bilo je tu i šeširdžija i fesalija, a i "pođekoji" turban, kamilavka ili biskupija. Boško se dosjeti: "A, bogme ti se ovo iskupljaju za prvi bosanski Sabor što se danas saziva, kazo mi učitelj Vlado. Veli, našig će bit' najviše i da će jopet tražit' ukidanje kmetova." Aleksa dunu kroz prosjede brkove: "Dabogda, moj sinko, da kake fajde bide od toga, na krs' bi se zakleo da se preko trećine onig vlastima uvlači u guzicu.

Zna Švabo kako će nam sašit' tijesno, pogano je to mile. Trides godina na nos nam izlaze njiovi paligrafi, od žandara, šumara i filanca ne mere se življet. Grom ig spalio, sve su udarili pod dacije, poreze i globe, a baška agino plaćaj. Kol'ko oš težaka jaduje, pa i gladuje, a mlogi ima više đece nego brava. Kad ja i oni crni Vaso palimo krečanu, preko pola ode za drvo i porez, a eno, viđe li, dadok maltarine jedanes' kruna za tovar kreča. Vlas' na Srbe reži i stuca ig đe god more, ma ni po jada za to, da latine i muslimane ne okreću na nas, jedne miti, a drugim  ligodi, pa mlogi vilene i fursate."  "Vazda će nam, adžo, bit tako, dok nam na vladu ne dođe srpski kralj, al' to ne more bez ustanka", dočeka drčno Boško. "E, đeco, đeco, ko da slušam mog Iliju, mladi ste i vruće krvi ... asli vam je taj učo v'oma pamet osolio. Zaboga dijete, ko ne bi volio kralja Petra, taman kad bi se suva ljeba jelo, al' džaba...

Pa viđe li, jadan ne bio, kad se preklanjske godine poćera graja što je Švabo i Bosnu u svoju alku ufatio, da najpotlje i Srbija morade klepnuti ušima, be da i nju ova aždaa ne savije podase. Ja... a Rusija ne bi ni mukajet. Ti znaš koji gracki učeni ljudi izlaze u selo da š njima lovim, pa i ja čujem poneku pametnu. Znadi da na jednog Petrovog vojnika ćesar more obući dvanes, a bilesi na jedan top Srbije dolazi preko dvajestpet njiovig, pa ti kontaj. A kamo ti  druga grdna sprema. Sila je to, majčin sine." "Bila je sila i Turska, pa smo joj doakali", ne da se Boško, "Srbija i Rusija nam moraju prilećet ako plane ustanak".

"Eh... bi Rusija pomogla kad bi pusta mogla, a okle će boln kad su je skolili da joj vrat slomiju, dva švabska cara i Turčin.  Nego, bači priču, idi po'itaj, namiruj šta su ti ćaća i majka rekli, a ja odok na Varoš da ovo rastovarim i s dunđerima pogodim još barem pešes tovara kreča prije koševine. Sad je frtalj do deset, taman dok uzmem duvana i gasa, a i konja odmorim, na slami je jadnik izimljen, pa oko podne da prtljamo brdu. Ja... bogati vidi kod onog čivuta viš česme drži li sade talijanske belegije, da pogledam", dometnu Aleksa i otklima kroz Abadžiluk.

Sastanak sa sudbinom

Baš u to vrijeme ispred vijećnice dvojica su mladića kao nehajno šetali s kraja na kraj zgrade. Kako su od ponedjeljka uzalud pokušavali da nabave bar jednu ulaznicu za praćenje Sabora sa galerije, sad su tražili drugi način da uđu. Moljakali su uporno saborske služitelje Avdiju Muharemovića i Leona Papa, pa im čak i novac nudili, no uzalud. Tačno u 10.30 zemaljski poglavar Marijan Varešanin je čitao carevo pismo o proglašenju Bosanskog Sabora. Oni mladići su svakog časa postajali sve nervozniji. Prvi sa kačketom je bio visok krupan momak sa plavim brčićima, ogrnut nekom kabanicom. Drugi, u građanskom odijelu, bio je sitnije građe, kao gar crnih očiju i kose i za njega se odmah moglo uočiti da je vođa ovoga dvojca. Njegova pojava odavala je neku strogost u držanju, čvrsto je stezao vilice da su mu treperili mišići na licu. No na njemu su ipak najupečatljivije bile oči, upale ispod visokog čela, koje su bljeskale nekim metalnim sjajem. Pažljiv prosmatrač bi u njima prepoznao tešku unutrašnju borbu čovjeka koji se nalazi u nekom psihološkom škripcu.

Malo iza jedanaest časova, kada konačno uvidješe da od ulaska u vijećnicu nema ništa, mladići krenuše obalom ka Carevoj ćupriji, gdje se razdvojiše. Krupni momak, mladobosanac,  Jovan Starović, kod apoteke okrenu desno ka Čaršiji. Crnomanjasti pođe preko mosta u pravcu Konaka, često se osvrćući ka suprotnoj obali Miljacke. Bio je to student prava Bogdan Žerajić, koji je žurio na sastanak sa svojom sudbinom.

Kada je Sabor konstituisan, Srbi su kao najbrojniji narod po popisu, imali 31 poslanika,  muslimani 24, a katolici 16, uz jednog Jevreja. Nakon što je predsjedavajući Vojislav Šola otvorio prvu sjednicu, tačno u jedanaest časova i dvadeset minuta general Varešanin napusti Vijećnicu.

U pratnji ađutanta, majora Helera, fijakerom je krenuo ka Konaku, svojoj rezidenciji. Kako propade Žerajićeva namjera da ga ubije na samom saboru, on je sad čekao novu priliku, pa potrča u susret fijakeru koji je već stupio  na most. Trenutak kasnije njegov pištolj zaprašta i pet kugli od 9 milimetara poleti ka unutrašnjosti kočije. Desetak golubova naglo prhnu sa obližnjih krovova, a unezvjereni konji počeše frktati i trzati da ih kočijaš jedva bičem usmjeri da ukorak jurnu naprijed.

I ne znajući ishod svoga pucanja, Žerajić podiže pištolj ka sljepočnici i šestim metkom presudi sebi. Prvi je mrtvom momku ne sredini mosta pritrčao penzionisani policajac Maksimjuk i pokupio njegov pištolj. Bio je to belgijski brauning M1903, broj 20473, kojeg je Bogdan pozajmio od  druga Jova Gašića, studenta iz Bosanske Gradiške, što istraga nije otkrila. Sa "štajerom" u ruci priđe i ađutant Heler, a potom i "vakmajstor" sa nekoliko žandara.

Poslije prvog promašenog hica uplašeni konji su trgnuli naglo nazad i bočno, a Varešanin se bacio na pod i ostao nepovrijeđen, iako su bar tri metka prohujala tik pored njegovog tijela i glave. Kada se povratio od šoka i savladao strah, vidjevši da je opasnost prošla, na most dođe i on lično, priđe mrtvom Bogdanu i šutnu tijelo nogom, procijedivši: "Đubre."

Na mjestu atentata brzo se iskupi gomila svijeta, ali i policije. Uskoro neko glasno prepozna atentatora, što izazva osude i negodovanje kod mnogih, ali ne i kod Srba koji su pritajeno žalili za mladićem, ali i zbog neuspjeha atentata.

Nešto iza podne među okupljeni narod stiže i novinar Veljko Petrović koji je taj dan bio dežurni u redakciji Srpske riječi. Kurir Jovo mu je 15 minuta ranije dotrčao sav izbezumljen: "Kod Konaka se pucalo na Valiju ... Vele, jedan naš, jašta! ... I ubi se na ćupriji... samo da im ne padne šaka..." Veljko kad stiže ugleda Žerajićevo tijelo pokriveno tamnopepeljastim ćebetom, ispod kojeg su virile noge do članaka, kao i tri prsta desne ruke, a malo više se ispod ćebeta vidio i "tanak potočić već potamnjele krvi".

U taj vakat na obalu izbiše Aleksa i Boško Čolo, "goneći" na antrešelju Zekanovog samara 30 oka "šenična mliva", uz dvije torbe namirnica obješenih na krstini. Kad vidješe "svijetom", zakrčen Carev most, Miljacku pređoše na Latinskoj ćupriji. Pravo "udariše" na jednu ženu koja je sva pometena od onog skupa žurila ka At Mejdanu, pa Aleksa zapita: "Gospoja, rajšta se sleže nolki narod?" Kad na njima pozna srpsku nošnju, žena  tužno promuca: "Ubi se neki srpski momak, kažu da je jadnik prvo pucao na poglavara i promašio ga". Boško poblijedi, a nozdrve mu zadrhtaše. Aleksa se okameni, pa sjađen jedva prošapta: "E, žalosna mu majka-jatka, šta uradi od svoje mladosti... nek mu se Bog jaki smiluje i da mu rajsko naselje... iako diže ruku nase". On meko za mišicu prihvati sinovca, koji koraknu kao da bi tamo pošao: "Ajmo mi, Boša, koje bi crne jade tamo i mogo viđet." Ovog poduzima bijes: "Moraće se u borbu, nema nam druge... samo da zapuca, ubio me Bog te ne bi odma' spodbio za pušku". Stric ga brižno stišava: "Ne đetinji, Gospoda ti Boga, kaka puška, sjami ti kosu i malarin, pa gledaj onu makanju kod kuće, a eno ti je žena jopet noseća." Boška steglo u podgrlac: "Budemo li, adžo, vazda tako mislili, ostaćemo sluge dovijeka. Kud bar taj momak ne ubi onog zlotvora." "Ja, k'o biva, mlogo bi tuj ćesar štetovo, moj sokole, ima on ko kusig pasa takig ko taj rvacki general."

"Dozov'te se, đeco moja, rat je zlo golemo ...  pustu mlados' puška listom zoblje ... evo me i ovaj kukavac ojadi, vučem se ko nedoklan, a nit znam ko je, ni okle je."

"Možda, kad bi Srbija malo jaknula, a Rusija Švabu ne dala preda se... ne znam, biće šta je suđeno, samo bez našeg golema grdila neće se razmitit. Dedera, moj Boša, smotaj mi jednu, evo mi nešta drkte ruke".  Kad Aleksa "priždi" cigar polako krenuše Bistričkim potokom. Zadugo su ćutali, samo što se poviše pruge Boško još jedom okrenu i mrgodno upremase pogleda krovove Sarajeva.

Početak priče

Za razumijevanje pozadine Žerajićevog atentata treba se vratiti, najprije u vrijeme aneksione krize, ali i dosta ranije, na sami početak priče o mladom Hercegovcu.

Bogdan je rođen je u selu Miljevcu kod Nevesinja 1886, kao drugo od dvanaestoro djece Đorđa i Petre Žerajić. Odrastao je uz gusle, koje su slavile srpske junake od Kosova pa do Nevesinjske puške, čiji krvavi trag na hercegovačkom kamenu još ne bješe sapralo vrijeme. Bio je bistro dijete, privrženo školi i knjizi, pa ga dadoše u Mostarsku gimnaziju. Tu osniva tajno đačko društvo "Sloboda", gdje su se on, Špiro Soldo, Ljubo Mijatović, Pero Slijepčević, Vladimir Gaćinović i drugi bavili pitanjem politike i etike.

Foto: glassrpske.com

Potom upisuje prava u Zagrebu 1907, koje će studirati do 1909, sa prekidima zbog besparice. Već na jesen odlazi u Srbiju kod rođaka, vojnog ljekara dr Milana Žerajića, a potom učiteljuje u jednoj školi kod Kruševca. U rodnom ga Miljevcu 1908. zatiče vijest o austrougarskoj aneksiji BiH. Mnogi mladobosanaci tad prebjegoše u Srbiju na obuku za komite jer je rat sa Bečom bio na pomolu. Bogdan je u Vranju u kampu kapetana Ace Blagojevića. Ali kad Srbija pod pritiskom sila morade prihvatiti aneksiju, za sentimentalnog idealistu Žerajića bješe to težak udarac i vrati se u Zagreb na studije.

Vidno razočaran i frustriran, aneksiju doživljava kao vrhunac poniženja koje Srbi u Bosni trpe već 30 godina, kroz stalna nasilja i gaženja svojih prava. Beč nije ni krio namjeru da te "srpske svinje" urikta ili pak uništi. Omladina bješe zapala u letargiju i apatiju, pa se Bogdanu javlja ideja da ličnim žrtvovanjem učini neki moćan gest protiv vlasti, koji bi probudio srpsku mladost i dao joj novu energiju za borbu. Na tom tragu sve češće razmišlja o atentatu na nekog od perjanica monarhije, pa zašto ne i samog cara. Jer ako je Beč imao stav (Die Macht geht vor Recht) da je sila starija od pravde, onda i Habzburzi tu silu moraju osjetiti, da plate bar za dio učinjenog zla. Porijeklom iz ustaničke sredine, Bogdan je bio burna priroda i vatreni srpski rodoljub, radikalan kao i svi dinarci. Bješe posebno osjetljiv na nepravdu, koja mu je palila živce. 

Sve vrijeme je u bliskoj vezi sa Gaćinovićem. Zajedno su i Mladu Bosnu osnivali sa pretežno siromašnim đacima sa sela, dosta radikalnijim od prethodnih generacija. Za njih će N. Stojanović reći da su bili ozareni svetom vatrom slobode i spremni za velika djela.

Vaspitavani na Kosovskom zavjetu bili su spremni na žrtvovanje i oduševljeno su prihvatali ideju nasilnih akcija protiv vlasti. Prezirali su moguće posljedice i donekle preoštro nazivali oportunistima srpske građanske vođe, koje su zazirale od njihovih prenagljenih i nepromišljenih djela i sukoba kad mu vrijeme nije.

Kada je car u junu 1910. došao u Bosnu da ovjeri aneksiju, "darujući" narodu izbore i krnjavi ustav, Žerajić ga je cijelo vrijeme pratio i vrebao priliku za atentat. Kad mu se ona nije ukazala u Sarajevu, otputovao je u Mostar, gdje je 3. juna, s pištoljem u džepu bio "na korak" od cara, kako se povjerio Vasilju Grđiću. Ipak je odustao, a razlog se do danas ne zna. Jedni misle zbog izbora ličnosti, car je imao oreol mučenika jer mu je supruga ubijena u Lozani, a samoubistvo izvršio nasljednik, sin jedinac Rudolf.  Drugi, pak, vele da ga je zakočio patrijarhalni odgoj, jer su hercegovačka djeca učena na duboko poštovanje starijih, a posebno sijedih glava, pa je odustao videći iz blizine tog iznurenog klecavog starca, na čijoj se mršavoj šiji klatila glava sa "kajzerbartom", slična matorom buldogu. 

Konačno, on se odluči da atentat izvrši na namjesnika Bosne, generala Varešanina, dokazanog srbomrsca. Želio je to izvesti baš pri samom otvaranju Sabora, što bi u Evropi srušilo propagandu Beča, koji je rado paradirao kao civilizator Balkana, pa evo i u tu divlju Bosnu uvodi demokratiju i slobode. 

Prije samog atentata Bogdan se hranio u Katićevoj gostioni na Varoši, a dan pred atentat nosač  Vejsil Kadrović pokazao mu je Varešanina u bašti hotela "Central".

Uz planirano samoubistvo poslije atentata, obazrivo je uništio i sve tragove koji bi druga lica u istrazi mogla povezati s njim, pa su agenti u stanu u Dereboj ulici našli peć punu sagorelih pisama. Inače, kad je u pitanju istraga, vlasti su vidno nastojale da se ona provede tiho, pa je i režimska štampa vrlo šturo, tek u dva navrata, pisala o tome. Cilj je bio da pred evropskom javnošću ne padne sjenka na "divnu sliku" uvođenja parlamentarizma u BiH, pa je već 13. oktobra istraga zaključena kao djelo jednog usamljenog anarhiste.

 Foto: glassrpske.com

Ilustracija scene nakon atentata na Varešanina

Mit o žrtvovanju

Brzo se počeo plesti mit o Žerajićevom žrtvovanju, koje nije bilo uzaludno, jer je srpska omladina čula Bogdanovu poruku.

Tome je naročito doprinijela Gaćinovićeva brošura "Smrt jednog heroja", štampana u Srbiji, a koja je krijući rasturana u Bosni.

U kraj groblja na Koševu, na tajnom mjestu je zakopano Žerajićevo tijelo, bez lobanje. Ona će sve do oslobođenja 1918. stajati u prostorijama sarajevske policije i tek  će tada biti svečano pridružena tijelu. Drugovi su brzo pronašli i okitili cvijećem Bogdanov grob, koji postaje kultno mjesto njihovog okupljanja.

Žerajić je bio idol Gavrilu Principu, koji se zakleo da će ga osvetiti, pa su pucnji kod Careve prizvali one kod Latinske ćuprije 1814. Ta dva sarajevska mosta blizu jedan do drugog, punih 75 godina su nosili imena Žerajića i Principa. Međutim, to je već početak jedne druge priče.

Junaštvo

Radovan Perović - Nevesinjski bilježi kako je prilikom borbi za Nevesinje 17. avgusta 1875. usred boja jedna Srpkinja zakukala da joj se malo dijete zagubilo u zapaljenoj Kasabi. Čuvši njenu pisku, ustanik Mitar Žerajić zalijeće se među zapaljene kuće, kroz kišu turskih kuršuma sa kule. Mada ubrzo smrtno ranjen, nekako doprije do dječaka i krajnjim snagama  izvede ga i predade majci, a koji minut kasnije izdahnu. Spašeno petogodišnje dijete bio je glavom Risto Proroković, koji će vremenom postati jedan od najčuvenijih Nevesinjaca.

U tom boju Srbi su imali 120 poginulih i ranjenih, a Turci najmanje duplo više. Tokom ustanka u borbi se istače i Đorđe Žerajić iz Kruševljana.

Bratstvo Žerajića

Bratstvo Žerajića, osim u samom Nevesinju, živjelo je i u okolnim naseljima: Miljevac, Nevesinjska Luka, Podveležje i Bijenja. Po predanju, tu su pred Turcima doselili iz Stare Srbije, a vjeruje se da vuku isto porijeklo sa Zimonjićima, Šarencima, Đogama i Stajićima, te Krivokapićima iz Crne Gore. Svi oni slave Lazarevu subotu. Značajan izdanak nevesinjskih Žerajića bio je knez Jovo, sin starog kneza Trifka. On je na jednom brijegu, kilometar od Nevesinja, sredinom devetnaestog vijeka od Turaka kupio imanje i tu sagradio han i čardak za porodicu, pa je to mjesto narod nazvao Žerajića Brdo. Knez Jovo je imao braću Sima, Gaja i Todora, dok je sa ženom Milicom dobio dva sina Tripka i Đorđa. Upravo mlađi Đorđe je bio otac Bogdana Žerajića, a stariji brat Tripko otac je Milana i Rista Žerajića, dvojice uglednih vojnih ljekara Kraljevine Srbije, pri čemu je Milan bio lični ljekar kralja Petra Karađorđevića, a Risto opet lični ljekar njegovog sina kralja Aleksandra. Međutim, o toj dvojici Nevesinjaca biće više riječi drugom prilikom. Značajno je pomenuti da su njihovog oca Tripka, uoči samog ustanka 1875, latini (katolici) udavili u Neretvi kod Gabele, gdje je išao u nabavku žita. U to vrijeme Turci su i Đorđa zatvarali, a han i čardak im je do temelja izgorio u ljeto 1875.

Autor: Dragan Mijović